Na vrhu napuštenog grčkog sela Ropoto, jedini hram na svetu bez ikona i fresaka prkosi sili gravitacije, privlačeći posetioce koji ostaju zadivljeni njegovom neuništivom postojanošću.
Na padinama planine Karavule, u zabačenom selu Ropoto u oblasti Trikala, nalazi se crkva koja se već na prvi pogled izdvaja od svih drugih na svetu. Crkva Presvete Bogorodice u ovom napuštenom selu jedinstvena je po mnogo čemu, ali njena najzapanjujuća karakteristika jeste neverovatan nagib od čak 17 stepeni. Za poređenje, najpoznatija nagnuta građevina na svetu, Krivi toranj u Pizi, nakon nedavnih radova naginje se za tek 3,97 stepeni.
Ropoto je nekada bilo naselje sa živopisnim kućama, ali je klizište koje je pogodilo ovaj kraj 2012. godine nateralo većinu stanovnika da napuste svoje domove. Danas, ovo selo na 750 metara nadmorske visine više liči na selo duhova, kako ga nazivaju u ovom delu Grčke, sa zgradama koje su ili zakopane u zemlju ili su se otkotrljale niz padinu, ostavljajući za sobom sablasnu tišinu.
Međutim, uprkos ovim dramatičnim promenama, Crkva Presvete Bogorodice i dalje stoji, prkoseći zakonima fizike. Iako se naginje za neverovatnih 17 stepeni, na njenim zidovima nema ni najmanje pukotine. Kao jedina pravoslavna svetinja na svetu bez ikona i ikonografije, ova crkva ipak svakodnevno privlači brojne posetioce, fascinirane njenom postojanošću i misterioznošću.
Priča o Ropotu i njegovoj nagnutoj crkvi počinje još šezdesetih godina prošlog veka, kada su prvi put primećeni znaci klizišta. Ipak, ignorisane su ove pojave, pa su tokom osamdesetih godina izdate građevinske dozvole za nove objekte. Ono što je usledilo bila je katastrofa koja je kulminirala 12. aprila 2012. godine, kada se deo sela spustio oko 40 metara do dna padine.
Danas, Bogorodičina crkva u Ropotu ostaje simbol izdržljivosti i tajanstvene snage, dok stoji nagnuta više od bilo koje druge građevine na planeti. Možda baš zbog tog neobičnog nagiba, ljudi iz svih krajeva sveta dolaze da vide ovu svetinju, koja kao da se bori protiv gravitacije i vremena, ostavljajući sve posetioce sa osećajem divljenja i čuđenja.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Posle dvostrukog ubistva u selu na jugu Krita, meštani govore o ukletom nasleđu, kletvama i molitvama za oproštaj, dok se senka novih sukoba nadvila nad ovim mestom.
U vremenu kada turizam potiskuje duhovnost, jedan pravoslavni monah postao je stub zajednice – simbol nade i utehe za meštane, turiste i hodočasnike koji svakodnevno dolaze do ove bele svetinje između neba i mora.
Supruga poznatog atinskog preduzetnika pred kamerama je posvedočila kako su ikona Bogorodice Osloboditeljice i brojanica sa Svete gore spasili živote njenoj porodici.
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
Dok jedni u njemu vide simbol zajedništva, drugi postavljaju pitanja o njegovom mestu u prostoru grada i značenju koje nosi u širem društvenom kontekstu.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Sveštenik Dmitrij Baricki tumači dramatičan jevanđelski događaj i upozorava na skrivenu opasnost – kada čovek odbije milost, ni čudo ne donosi mir, a rana nastavlja da upravlja njegovim životom.
Poslastica koja se ne jede na brzinu – prhka osnova od oraha i lagani šne od belanaca stvaraju desert koji opstaje danima i vraća duh porodičnih okupljanja.