U manastiru je otkriven stari živopis, koji datira s kraja 13. veka. 2016. godine je raslojen jedan deo, a 2017. se nastavilo sa mehaničkim suvim čišćenjem. Tada je i otkrivena freska Strašni sud.
Kada su radnici Nacionalnog konzervatorskog centra skinuli malter sa severnog zida u manastirskoj crkvi Svetog Dimitrija blizu Velesa, ostali su zapanjeni. Pred njihovim očima se pojavila freska Strašni sud.
- Sto godina pre rađanja poznatog holandskog slikara Hijeronimusa Boša, nepoznati autor iz Velesa je na zidu crkve nacrtao Strašni sud, po svom viđenju. Ova prekrasna ilustracija verskog učenja je veoma vredna i fascinantna, neviđena u Makedoniji. To je retka kompozicija predstavljena iz tog perioda - izjavio je za portal mkd.mk Vlado Mukovski, konzervator Nacionalnog konzervatorskog centra.
On je zajedno sa nekoliko svojih kolega radio na konzervaciji zidnog slikartsva u manastiru "Sv. Dimitrija" kod Velesa, projektu koji finansira Ministarstvo kulture.
U manastiru je otkriven stari živopis, koji datira s kraja 13. veka. 2016. godine je raslojen jedan deo, a 2017. se nastavilo sa mehaničkim suvim čišćenjem. Tada je i otkrivena freska Strašni sud.
Na njoj se vidi riba kako jede čoveka, više morskih životinja, ali i tri osobe, od kojih jedna čita pismo. Do freske ktitora crkve, otkrivene 10 godina, koji u ruci drži njenu maketu, ovih dana je pronađeno pismo, ali se zbog oštećenja za sada ne može dešifrovati. Prema očekivanjima, u njemu je zabeleženo ime ktitora i motiv zašto je rešio da je gradi i period izgradnje crkve.
- Od ove freske, prekrasnog portreta, velemajstorski naslikanog, može se zaključiti da je crkva građena sa zvonikom, nasuprot tvrdnjama da je ona dograđena odkako je otkopana u 18. veku - objašnjava Mukoski.
Ktitor je obučen u raskošnu odeždu na kojoj se nalazi dvoglavi orao, koji je bio simbol korišćen u Vizantiji, a kasnije prihvaćen od drugih naroda i država.
Manastirska crkva, iznad koje se izdiže kula sa zvonikom, sa svojom posebnošću se izdvaja od drugih srednjovekovinih crkava u Makedoniji. Ona je posvećena velikomučeniku i ratniku Dimitriji, a ima veoma zanimljivu istoriju.
Shutterstock/hramikona
Sveti Dimitrije
Crkva Svetog Dimitrija je sve do 1855. godine, čak pet vekova, bila zakopana pod zemljom. Nakon dolaska Turaka i topovskog bombardovanja, manastir je bio zatrpan. To se, prema zapisima, dešavalo pre 1.400 godina. Crkva je od tada pa sve do 1855. godine bila pod zemljom. Te godine, vodeničaru koji je živeo blizu nje, Petru Zdravevu u snu je često dolazio aber da otkopa crkvu.
To mu nije davalo mira, pa je nekako uspeo da ubedi turske begove da mu dozvole da kopa. I zaista, na tom mestu je pronašao staru crkvu. Zato se njegov grob nalazi u dvorištu manastirskog kompleksa.
Crkvu je oslikao zograf iz Velesa, Hadži Kosta Krstev, a taj događaj je ovekovečen u unutrašnjosti crkve, na južnom zidu sa natpisom H. Koste Zograf i fotograf. Ovaj podatak da je freskoslikar bio i fotograf tek treba da se istraži. Ako se to dokaže, odna se on, prvi u Makedoniji, još sedinom 19. veka, daleko pre čuvene braće Manaki, bavio sa fotografijom, javlja Telegraf.
Smešten na šest kilometara od centra grada sadrži monaške ćelije isklesane u stenama, kuhinju, dvospratni podzemni grad i tajne pregrade dizajnirane za hitne slučajeve.
Protojerej Tarasije Zabudjko rasvetljava nedoumicu o kojoj se u parohijama najčešće govori tiho, objašnjavajući da se suština ove zabrane ne tiče vrednovanja žene, već svetosti mesta na kojem se savršava Bezkrvna Žrtva.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Nakon zemljotresa, ratova i sistematskog uništavanja, završna faza građevinskih radova na hramovima Svetog Spiridona, Svetog Nikole i parohijskog doma u Petrinji budi nadu pravoslavnih vernika u ovom kraju.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
Od dečaka koji je tragao za Bogom do episkopa čije su mošti ostale netruležne - život ovog svetitelja spojio je Studenicu, Rusiju, Čikago i Libertvil, ostavljajući srpskom narodu u Americi duhovno uporište koje traje do danas.
Pravoslavci danas proslavljaju Svete mučenike Paramona i Filumena po starom kalendaru, a po novom Svetog Spiridona Čudotvorca, dok katolici slave Gospu Guadalupsku, a u islamu i judaizmu je dan posvećen redovnoj molitvi i svakodnevnim verskim obavezama.
Jedna jednostavna, ali duboka metoda svetogorskog podviznika pokazuje kako se fokusiranom borbom protiv glavne strasti oslobađa duša i otvara put ka istinskoj unutrašnjoj slobodi.