Na ovom mestu je, naime sredinom godina prošlog veka jedan lađar sebi oduzeo život, navodno zbog nesrećne ljubavi.
Titel je gradsko naselje u opštini Titel u u Južnobačkom okrugu, u regionu poznatom kao Šajkaška (jugoistočni deo Bačke), u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini u Srbiji. Ovo lepo i ušuškano mesto poznato je po Kalvariji.
Kalvarija je jedan od najlepših vidikovaca na Titelskom bregu sa koga se gleda Titel kao na dlanu, ušće Begeja u Tisu, Carsku baru i ravni Banat, a prema Sremu Slankamenački Breg.
Naziv Kalvarija zadržao se među življem i označava brdo na kome je raspeće, kao Kalvarija. I zaista, pogled sa Kalvarije na Titelskom bregu iznad mesta jedan je od svakako impresivnijih u Vojvodini. Dok gledate varoš, iza leđa vam se nalazi ruševina kapele nemačke porodice Šmitmajer koja krije jednu zanimljivu i pomalo jezivu legendu.
Na ovom mestu je, naime sredinom godina prošlog veka jedan lađar sebi oduzeo život, navodno zbog nesrećne ljubavi. Stalno su se dešavale neke neobjašnjive tragedije, a meštani veruju da je sve to zbog kletve koju je Francu Šmitmajeru krajem 19. veka uputila siromašna devojka Marija. Nikada nije prestala da se nada da će joj se sreća osmehnuti. Novac koji je teškom mukom zarađivala davala je na narodnu lutriju. Kako je bila nepismena, svaki put je svoj loz davala Francu Šmitmajeru, bačvaru, kojem je donosila vodu sa reke. On bi joj govorio da nije ništa dobila i da može da baci srećku, sve dok jednom nije izvadio iz kante bačenu lutriju i unovčio ogromnu premiju.
Shutterstock/Nenad Nedomacki
Kapela na vrhu brda
Marija je otišla kući u saznanju da nije ništa dobila, a Šmitmajer ju je ostavio da ostane u neznanju. On se preko noći pretvorio u najbogatijeg čoveka kraja, kupio je mlin, ciglanu, novu kuću i zemlju koja se i danas naziva Šmitmajerova duž. Franc se nepošteno obogatio, pravdajući se po mestu kako je usnio san – ukazao mu se, govorio je, čovek koji mu je otkrio gde se nalazi zakopano blago, pa je on pratio smernice i pronašao ga, ali, Marija nikada u to nije poverovala. Proklinjala ga je svakog dana rečina – “Dabogda vam zemlja kosti izbacivala i sve vam prokleto bilo!”.
Pratila ga je na svakom koraku, a naročito ga je klela u trenucima kada bi ga viđala sa kćerkom. Njene reči su odjekivale a njegova pohlepa je došla ubrzo na naplatu. Šmitmajer je, nedugo pošto se obogatio, ostao bez kćerke miljenice. Devojčica je preminula pod nerazjašnjenim okolnostima. Franc i njegova supruga su se razboleli od tuge, shvativši da ih je stigla Marijina kletva.
Shutterstock/Nenad Nedomacki
Kapela na vrhu brda
Odlučili su da podignu kapelicu, u nju polože kćerkino telo i posvete se veri, kako bi bar malo okajali grehe. Ali ubrzo su izgubili i svo imanje, tako da im je život sasvim izgubio smisao, što je Marija i želela. Sve što je htela bilo je da pate i da preostale dane provedu u najgorim mukama. Šmitmajerovi su sahranjeni u kapelici koju su podigli, ali Marijina kletva ni tada nije utihnula. Navodno su njihove kosti počele da plaše meštane. Baš onako kako je ona govorila da će biti. Kapela je, zatim, počela da propada. Niko je više nije čuvao, niti održavao, a ogoljeni zidovi i obezglavljeni zvonik potpuno su joj izmenili lice, piše "travelblog.rs".
U vremenima ličnih borbi i nevidljivih pritisaka, reči jednog optinskog starca otkrivaju drugačije čitanje životnih teškoća i nude neobično smirenje koje ne dolazi spolja, već iznutra.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Patrijarh Porfirije služio opelo u hramu Uspenja Presvete Bogorodice, gde su se sabrili monasi, rodbina, prijatelji i građani da odaju poslednju počast voljenom pastiru Eparhije bačke.
Niz napada na na objekte Srpske pravoslavne crkve u nekoliko meseci u Kaknju budi strah i pitanja bez odgovora. Paroh je uznemiren, vlasti obećavaju istragu, a verni narod je potresen.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Od Studenice i Žiče do Ostroga i Dečana, hodočasnici širom Srbije i regiona biraju da najveći hrišćanski praznik obeleže kroz liturgiju, boravak u konacima i duhovno sabranje, spajajući vekovne običaje sa ličnim doživljajem vere.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Plato zavetnog hrama na Vračaru ispunjen svećama i tišinom očekivanja – Blagodatni oganj stigao iz Svete zemlje, a ponoćnu liturgiju služi vladika toplički Petar
Lav XIV poziva građane da utiču na odluke Kongresa i osporava ratnu politiku, dok američki predsednik uzvraća bez zadrške - iza oštrih reči krije se borba za uticaj nad milionima vernika i pravac kojim će krenuti američko društvo.
Jednostavno testo punjeno mesom, zaliveno pavlakom i puterom, ponovo postaje hit domaće kuhinje jer spaja nostalgiju, sitost i osećaj zajedništva koji ne zastareva.
U Buenos Ajresu kršteno deset odraslih i troje dece posle višemesečne pripreme, a praznično bogosluženje u obnovljenom hramu pretvorilo se u snažno svedočanstvo da vera ne poznaje granice jezika, porekla i kontinenta.