Narodno predanje kaže da su u Crkvi Rođenja Presvete Bogorodice, u Vrnjačkoj Banji, mošti Svetog Save zanoćile prilikom premeštanja iz Bugarske.
Crkva Rođenja Presvete Bogorodice iz 19. veka najstarije je zdanje u Vrnjačkoj Banji. Ali, priča o duhovnom životu ovog kraja vodi nas još dalje u prošlost. Do vremena Svetog Save i sela Gračac.
Predanje o crkvi u selu Gračac samo je ulepšalo istoriju ovog kraja. A govori da je Sveti Sava sa ocem Stefanom učestvovao u njenoj izgradnji. Veruje se da je stara koliko i Žiča. Tragovi istine o tome postoje. Dva nadgrobnika na otvorenom prostoru datiraju od kraja 13. do 15. veka. Iz 17. veka su agijazma, posuda za vodu, svećnjaci i plaštenica. To su dokazi koji upućuju na starost crkve koja je kroz istoriju pretrpela brojna stradanja.
Printskrin RTS1
Marija Aleksić
Marija Aleksić iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Kraljevu pomenula je nekoliko zanimljivosti vezanih za svetinju.
- Narodna predanja crkvu vezuju za znatno stariji period. Za lik i delo Svetog Save i za prvu srpsku arhiepiskopiju, odnosno manastir Žiču. Ono što mi kao stručnjaci možemo da potvrdimo jeste da je današnje selo Gračac srednjovekovna Gračanica koja se nalazila u okviru episkorskog vlastelinstva manastira Žiče i minej koji je poklonio knez Miloš crkvi Svetog Save u Gračacu koju on naziva Gračanica - kaže Marija Aleksić.
Istraživanja su potvrdila da je na ovom mestu postojala crkva iz srednjeg veka. Narod veruje da su mošti Svetog Save u njoj zanoćile prilikom premeštanja iz Bugarske. Znatno kasnijem periodu pripada crkva Rođenja Presvete Bogorodice u Vrnjačkoj Banji.
Izgrađena je 1834. godine u vreme vladavine kneza Miloša Obrenovića. Sadašnji izgled sa zapadne strane koji oblikuju bifore, dupli prozori i rozeta duguje arhitekti Dragomiru Tadiću. Zvonolivci koji su dva puta izlivali crkvena zvona obavezivali su se da jedno zvono bude teško 300 kilograma zvuka ha a drugo 110 kilograma zvuka e.
- Crkva je poznata i po tome što poseduje veliki broj vrednih ikona od poznatih slikara. Vredi spomenuti ikonu Lazara Stajića Toškovića koja je iz 1810 godine. Ikona je Jovana Preteče koju je priložnica dala crkvi. Zatim ikone koje je slikao Uroš Predić. Crkva ima vrednost tih ikona koje bi se trebale pregledati, popisati , izložiti, restaurirati, konzervirati i na neki način kao sastavni deo mobilijara veoma vrednog izložiti kao neku vrstu galerije - kaže Čedomir Bačkulja, Zavod za zaštitu spomenika kulture u Kraljevu.
Printskrin RTS1
Čedomir Bačkulja
Ikonu Uroša Predića Sveti Andrej Prvozvani zaveštao je crkvi Petar Drugi Karađorđević. Ovaj hram se nalazi na Crkvenom brdu i odvajkada se znalo - Banja leči bolesti a crkva raslabljenost duhovnu.
Čoveka su obuzeli neopisiv strah i zbunjenost, ali je odlučio da posluša i da ispuni neverovanu zapovest, ali je upao u dilemu u koji hram otići i kome se moliti.
O važnosti bolosluženja i odlasku u hram, pričao je i ranije patrijarh Porfirije navodeći da jedinstvo sa Bogom predstavlja smisao života svakog pojedinca.
Posle tvrdnji da se u vrhu Crkve govori o mogućem preuređenju crkvene nadležnosti na Primorju, Mitropolija crnogorsko-primorska objavila opširno objašnjenje i poručila da takva ideja nema nikakvo uporište.
Zbog jedne jevanđeljske rečenice mnogi pomisle da vera traži odricanje od najbližih, ali ova beseda pokazuje da se iza tog poziva krije obećanje neuporedivo veće radosti i života koji ne prolazi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Selo Divejevo u Nižegorodskoj oblasti i manastir prepodobnog Serafima Sarovskog čuva priče o Svetoj kanavki, duhovnoj stazi za koju vernici veruju da je zaštićena od zla.
U Ovčarsko-kablarskoj klisuri, kraj Zapadne Morave, postoji svetinja u kojoj se istorija, predanje i sudbine vladarskih porodica prepliću oko jednog svetog drveta i jedne neugasle svetlosti koja svedoči o veri jačoj od vremena.
U bolnici u Bostonu, pred prognozom bez nade, roditelji su izabrali molitvu umesto očaja, a ono što je usledilo promenilo je pogled jednog racionalnog naučnika na granice medicine, vere i onoga što nazivamo nemogućim.
Osumnjičeni je brzo uhapšen i priznao je zločin, a vest je izazvala šok i molitveno okupljanje među vernicima i lokalnim stanovništvom na jugu Brazila.