Nije najveća nesreća umoriti se od života, već jednoga dana shvatiti da smo bili toliko zauzeti živeći, da život nismo ni primetili, upozorava iguman.
Postoji umor koji ne može da se otkloni snom, odmorom ili nekoliko slobodnih dana. To je umor duše, koji se ne vidi spolja, ali čoveka može pratiti iz dana u dan.
O njemu je govorio iguman Nikolaj Stamatović, ukazujući na stanje u kojem čovek obavlja sve svoje obaveze, razgovara sa ljudima i nastavlja svakodnevni život, ali iznutra oseća prazninu i gubitak smisla.
- Postoji umor koji ne prolazi ni posle sna. Umor duše. Čovek ustane, ode na posao, završi obaveze, vrati se kući, razgovara, smeje se kad treba, a ponekad ni sam ne zna kako je prošao kroz čitav dan - kaže iguman Nikolaj Stamatović.
Prema njegovim rečima, čovek tada može da nastavi da ispunjava svakodnevne obaveze, ali sve više ima osećaj da život prolazi mimo njega.
- Sve radi po inerciji, kao da život više ne živi, nego ga samo izvršava. Možda je krivo vreme u kojem se od čoveka neprestano traži da negde stigne, nešto postigne i ne zaostaje. A možda smo samo predugo živeli onako kako se od nas očekuje, a premalo onako kako nam duša govori - navodi iguman.
U takvom stanju, kako ističe, dani prolaze, dok u čoveku ostaje praznina koju često ne ume ni da objasni. Zato je, kaže, važno zastati i postaviti sebi pitanje kojim putem čovek zapravo ide.
- Zato ponekad treba zastati i zapitati se: kuda toliko žurim i da li je život koji živim zaista moj? Možda nam tada najviše nedostaje tišina u kojoj ćemo ponovo čuti sebe i molitva u kojoj ćemo se setiti da nismo sami -poručuje iguman Nikolaj Stamatović.
On podseća da čovek nije pozvan samo da izdrži sve što mu život donosi, već da u životu pronađe smisao, mir i radost.
- Bog nas ne poziva da samo izdržimo život, nego da u njemu pronađemo smisao, mir i radost što smo živi. Jer nije najveća nesreća umoriti se od života, već jednoga dana shvatiti da smo bili toliko zauzeti živeći, da život nismo ni primetili - kaže iguman Nikolaj Stamatović.
Kao mladić koji je izgubio veru, Nikolaj Vorobjov tražio je smisao u filozofiji i nauci, sve dok u trenutku očaja nije postavio Bogu pitanje na koje je, kako je svedočio, dobio odgovor.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.