Krsni hod koji praktikuju vernici pravoslavne i istočno-katoličke crkve, dok predvođeni sveštenstvom, izvan zidova verskog objekta, uz molitvu i snagu zajedništva slave svoju veru i tradiciju
Pod vedrim nebom predvečerja, svečana povorka pravoslavnih vernika kreće se ulicama, dok nosi duh zajedništva i molitve. Ukratko, ovo je definicija litije, čiji koren leži duboko u veri i tradiciji, obogaćujući duše onih koji u njoj učestvuju. Naziv vodi poreklo od grčke reči “lite”, što u prevodu na srpski znači “strasna molitva”. Litija saborno i svečarski uveličava Veliko večernje u pravoslavnim i istočno-katoličkim crkvama na neki veliki praznik. Posle litije sledi druga liturgijska radnja artoklasija, čineći liturgijsku i molitvenu celinu.
Printscreen/Republika News
Spasovdanska litija u Beogradu
Litija nije samo obična povorka, ona predstavlja više od hoda vernika kroz gradske ulice. To je molitva u pokretu, sabranost u koraku, zajedništvo u duhu. Predvođena sveštenstvom, sa krstovima, horugvama (zastave sa religijskim obeležjima) i ikonama, litija je simbol vere koji se prenosi iz generacije u generaciju.
U pravoslavnom bogosluženju, litija je svečani čin koji se odvija izvan crkvenih zidova, obično tokom velikih hrišćanskih praznika. Ona je više od povorke - to je molitveni obred koji spaja zajednicu u duhovnom iskustvu.
Printscreen/RTS
Profesor Bogoslovije Svetog Save, prezviter Branislav Kedžić
- Na ovaj način vrši se takozvano osvećenje prostora. Mi u hrišćanskoj crkvi verujemo u osvećenje vremena, gde osvećujemo određene dane u toku godine, koje nazivamo praznicima, ali osvećujemo i prostor hodajući ulicama, pevajući crkvene pesme – rekao je u gostovanju na RTS-u profesor Bogoslovije Svetog Save i pričaslen sveštenik Hrama Svetog Aleksandra Nevskog u Beogradu, prezviter Branislav Kedžić.
U prošlosti, litija je imala i praktične svrhe - služila je kao molitva za prestanak kiše, suše, rata ili neke zarazne bolesti. Danas, litija često označava proslavu slava naseljenih mesta, kada se zajednica okuplja da proslavi svoju veru i tradiciju. Sveštenici i predstavnici lokalne uprave predvode litiju, noseći sa sobom svetlost vere i nadu za bolje sutra.
Jednostavno pripremljeno, a bogato aromama, ovaj praznični specijalitet spaja vekovne običaje, miris pečenog luka i maslinovo ulje na trpezama gde se slavi dolazak Božića.
Od Bunjevaca do Slovaka, običaji Badnjaka u Srbiji oslikavaju duhovnu pripremu, porodično zajedništvo i molitvu, a ponoćna misa ostaje trenutak koji okuplja vernike u svetlosti sveća i tišini iščekivanja.
Kroz priču o pravedniku iz Sodome, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 29. sredu po Duhovima pokazuje kako hrabrost i vera mogu odrediti sudbinu.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Sa blagoslovom patrijarha Porfirija, ulice Beograda ove godine će osvetliti Časni krst u rukama Nikolaja Stanića iz Dervente, najboljeg učenika Beogradske bogoslovije, poznatog po svojoj predanosti, uspehu u školovanju i brojnim nagradama.
Crkva naglašava da se vaspitanje ne svodi samo na savete, zabrane i pravila – ono je mnogo više način života koji roditelji svakodnevno pokazuju sopstvenim primerom.
Kroz priču o pravedniku iz Sodome, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 29. sredu po Duhovima pokazuje kako hrabrost i vera mogu odrediti sudbinu.
Pouka velikog duhovnika 20. veka otkriva šta stoji iza unutrašnjeg zamora, zašto pad nije kraj i kako se vodi borba koja ne uništava čoveka, već ga vraća na put trezvenosti i nade.
Vernici i istoričari zabrinuti zbog plana albanskog Ministarstva kulture da hram pretvori u muzejski prostor, što ugrožava duhovni i kulturni identitet sela.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Pouka velikog duhovnika 20. veka otkriva šta stoji iza unutrašnjeg zamora, zašto pad nije kraj i kako se vodi borba koja ne uništava čoveka, već ga vraća na put trezvenosti i nade.
Vernici i istoričari zabrinuti zbog plana albanskog Ministarstva kulture da hram pretvori u muzejski prostor, što ugrožava duhovni i kulturni identitet sela.