ZAŠTO NIKADA NE SMEMO REĆI DRUGOM DA NEŠTO MORA! Sveti Pajsije o tome gde vodi ophođenje bez rasuđivanja
Mnogi duhovnici kroz vekove ukazivali su na opasnost od reči izgovorenih bez ljubavi i smirenja.
Srpska despotica i celjska grofica Katarina Branković 1454. godine poručila je izradu Varaždinskog apostola, pravoslavne bogoslužbene knjige ispisane crkvenoslovenskim jezikom, koja se danas čuva u Muzeju Srpske pravoslavne crkve.
U bogatom mozaiku srpske istorije, Katarina Branković, ćerka Proklete Jerine (rođena kao Irina Kantakuzin) i despota Đurađa Brankovića, zauzima posebno mesto. Ćerka srpskog despota, koja je bila udata za celjskog grofa Ulriha II (politički brak sa namernom da osigura zapadnu podršku Srpskoj despotovini, dok je njena sestra Mara Branković bila udata za sultana Murata II da bi se obezbedila podrška sa istoka), 1454. godine poručila je izradu Varaždinskog apostola.
Ova bogoslužbena knjiga sačinjena je od apostolskih dela i njihovih poslanica, dragoceni je artefakt i najstariji sačuvani dokument sa područja današnje Hrvatske ispisan ćiriličnim pismom, koji se čuva u Muzeju Srpske pravoslavne crkve.
Kao celjska grofica i supruga Ulriha II, Katarina je pokazala izuzetan interes za kulturna i verska dostignuća, a njeno poreklo kao ćerke srpskog despota, dodatno je uticalo na njenu vezanost za srpsku tradiciju. Ne samo što je naručila izradu Varaždinskog apostola, već je svojim rukama ukrasila i mitru za Beogradsku mitropoliju.
U izradi ove mitre (pokrivač za glavu starozavetnih sveštenika, koji simbolizuje krunu koju je nosio Hrist), korišćeni su najfiniji materijali - zlatovez na teget i zelenoj atlas svili, ravna zlatna nit, svilena nit u boji i biserna zrna.
U medaljonima mitre izvezene su reči posvete: “Bogorodice devo, primi moje darove”, dok je središnji deo krasio tekst: “Ovu mitru stvori gospođa Katakuzna Mitropoliji beogradskoj”. Mitra, svedok vekova i verni čuvar tradicije, čuvana je u manastiru Krušedol sve do 1941. godine, a danas je deo postavke Muzeja Srpske pravoslavne crkve.


Sve je transparentno i od neprocenjivih predmeta vas deli nekoliko milimetara stakla.
Ime je dobila u 8. veku. U to vreme se pojavila ikonoboračka jeres, a jedan od njenih najvećih protivnika je bio Jovan Damaskin. Zato što je pisao protiv ikonoborstva, odsečena mu je desna ruka.
Od slovenske reči „ljubav“ u srcu rumunskog jezika, do ćiriličnih tragova u manastirima Vlaške — fascinantna priča o vekovima duhovne, jezičke i kulturne bliskosti koje današnje elite često previđaju ili brišu.
Pesnik, general, naučnik i reformator – Jovan Dragašević je stvorio stih koji je prerastao u narodnu zapovest, ali njegovo ime danas retko ko zna. Njegova životna priča otkriva koliko snage može da nosi reč kada iza nje stoje znanje, vera i ljubav prema otadžbini.
Mnogi duhovnici kroz vekove ukazivali su na opasnost od reči izgovorenih bez ljubavi i smirenja.
U duhu poštovanja prema hrani i prazniku, ne bi trebalo da se odlažu uz smeće ili ostavljaju na neprimerenim mestima.
Zli demoni se posebno boje prizivanja imena našeg Spasitelja, kaže arhimandrit German.
U besedi za ponedeljak Svetle sedmice, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako se žalost Hristovih učenika preobražava u radost tek kada se Isus pokaže kao pobednik smrti i Živi Gospod.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Plato zavetnog hrama na Vračaru ispunjen svećama i tišinom očekivanja – Blagodatni oganj stigao iz Svete zemlje, a ponoćnu liturgiju služi vladika toplički Petar
Blagodatni oganj prenet specijalnim letom u Beograd, vernici u molitvenoj tišini pale sveće, episkop toplički Petar služiće ponoćnu vaskršnju liturgiju u najvećem srpskom hramu.
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
U hramovima širom SAD, uz vaskršnje liturgije, stotine katekumena primile su krštenje i prvi put pristupile pričešću, dok je episkop Čikaga i Srednjeg Zapada poručio da pravi put tek počinje i da se vera potvrđuje životom.