KADA ISTORIJA STANE NA POŠTANSKU MARKICU: Pošta Srbije izdaje marku povodom velikog crkvenog jubileja
Poštanska marka na kojoj je ikona Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji, kao most između istorije, umetnosti i savremenog života.
Srpska despotica i celjska grofica Katarina Branković 1454. godine poručila je izradu Varaždinskog apostola, pravoslavne bogoslužbene knjige ispisane crkvenoslovenskim jezikom, koja se danas čuva u Muzeju Srpske pravoslavne crkve.
U bogatom mozaiku srpske istorije, Katarina Branković, ćerka Proklete Jerine (rođena kao Irina Kantakuzin) i despota Đurađa Brankovića, zauzima posebno mesto. Ćerka srpskog despota, koja je bila udata za celjskog grofa Ulriha II (politički brak sa namernom da osigura zapadnu podršku Srpskoj despotovini, dok je njena sestra Mara Branković bila udata za sultana Murata II da bi se obezbedila podrška sa istoka), 1454. godine poručila je izradu Varaždinskog apostola.
Ova bogoslužbena knjiga sačinjena je od apostolskih dela i njihovih poslanica, dragoceni je artefakt i najstariji sačuvani dokument sa područja današnje Hrvatske ispisan ćiriličnim pismom, koji se čuva u Muzeju Srpske pravoslavne crkve.
Kao celjska grofica i supruga Ulriha II, Katarina je pokazala izuzetan interes za kulturna i verska dostignuća, a njeno poreklo kao ćerke srpskog despota, dodatno je uticalo na njenu vezanost za srpsku tradiciju. Ne samo što je naručila izradu Varaždinskog apostola, već je svojim rukama ukrasila i mitru za Beogradsku mitropoliju.
U izradi ove mitre (pokrivač za glavu starozavetnih sveštenika, koji simbolizuje krunu koju je nosio Hrist), korišćeni su najfiniji materijali - zlatovez na teget i zelenoj atlas svili, ravna zlatna nit, svilena nit u boji i biserna zrna.
U medaljonima mitre izvezene su reči posvete: “Bogorodice devo, primi moje darove”, dok je središnji deo krasio tekst: “Ovu mitru stvori gospođa Katakuzna Mitropoliji beogradskoj”. Mitra, svedok vekova i verni čuvar tradicije, čuvana je u manastiru Krušedol sve do 1941. godine, a danas je deo postavke Muzeja Srpske pravoslavne crkve.


Sve je transparentno i od neprocenjivih predmeta vas deli nekoliko milimetara stakla.
Ime je dobila u 8. veku. U to vreme se pojavila ikonoboračka jeres, a jedan od njenih najvećih protivnika je bio Jovan Damaskin. Zato što je pisao protiv ikonoborstva, odsečena mu je desna ruka.
Od slovenske reči „ljubav“ u srcu rumunskog jezika, do ćiriličnih tragova u manastirima Vlaške — fascinantna priča o vekovima duhovne, jezičke i kulturne bliskosti koje današnje elite često previđaju ili brišu.
Pesnik, general, naučnik i reformator – Jovan Dragašević je stvorio stih koji je prerastao u narodnu zapovest, ali njegovo ime danas retko ko zna. Njegova životna priča otkriva koliko snage može da nosi reč kada iza nje stoje znanje, vera i ljubav prema otadžbini.
Sveti oci nas podsećaju da nema istinske vere bez dela, niti prave ljubavi bez žrtve.
Sam čin rađanja deteta nije samo biološki događaj, već duboko duhovni podvig, jer se kroz njega žena udostojava da postane saradnik Božiji u delu stvaranja.
Na konferenciji „Hrišćansko-socijalna inicijativa“ istaknuto kako lični odnos s Bogom i delatna ljubav mogu menjati svet i osnažiti zajednicu.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.
Iza drvenih zidova Lazarice kod Prolom banje kriju se čudni simboli i predanja koja i danas intrigiraju verni narod, ali i sve putnike namernike.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Dok se pred doček 2026. godine figurice po istočnom kalendaru nude kao amajlije za sreću, njihovo biblijsko značenje otvara neprijatna, ali važna pitanja o granici između dekoracije, sujeverja i hrišćanske savesti.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
Veliki srpski duhovnik 20. veka objašnjava kako možemo sačuvati dušu od nevidljivih napada koji vrebaju svakog nepažljivog čoveka.