Kad se krstimo, ne smemo to da činimo mehanički, već moramo u sebi da zamislimo svetu putanju od čela ka grudima, sa jednog ramena na drugo. Svetlim putem naše ruke osvetljavamo svoju dušu blagodaću Hristovom i svetlošću naše vere.
U svetu prepunom užurbanosti i površnosti, dok se uz molitvu krstimo, to je prilika za dublje povezivanje sa našom verom i duhovnošću. Ovaj jednostavni, ali duboko značajan čin, nosi sa sobom više od pukog fizičkog pokreta ruke. Protođakon Ljubomir Ranković, poznat među vernicima kao otac Ljuba, podseća nas na važnost pravilnog krštenja, koje se ne sme obavljati mehanički:
Shutterstock
Premeštanje ruke na čelo je prazni hod, a svetli hod počinje kad stavimo tri prsta na čelo
- Kada se krstimo, nemojmo to da radimo mehanički. To nije mehanička radnja, niti glagol. Ako govorimo o fizičkoj slici, dok se krstimo postoji svetli hod i prazni hod. Premeštanje ruke na čelo je prazni hod. Svetli hod počinje kad stavimo tri prsta na čelo i kažemo: “U ime Oca”. To uvek činimo polusklopljenih očiju. Ova putanja ruke od čela ka grudima, pa zatim sa jednog ramena na drugo, predstavlja svetlost koju donosimo u svoje živote - putanja je svetlosti - objašnjava otac Ljuba za “Žive reči”.
Privatna arhiva
Protođakon Ljubomir Ranković
- Uvek zamišljajmo da na svojim grudima, na svome telu i biću mi činimo svetlonosni znak. Zašto svetlonosni? Zato što Gospod Hristos kaže: “Ja sam svetlo svetu”. Knjiga večnog života Biblija, počinje pričom o svetloću: “Reče Bog, neka bude svetlost, kad je stvarao svet”. A Jevanđelje po Jovanu počinje rečenicom: “U početku beše reč, i reč beše u Boga, i reč beše Bog. On beše u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu beše život, i život beše svetlost ljudima.” Dakle, kad se krstimo, ne činimo to mehanički i nemojmo da zaboravimo da u sebi zamislimo tu svetu putanju od čela ka grudima, i sa jednog ramena na drugo. Uvek zamišljajmo svetli put naše ruke. Time mi osenjujemo, osvetljavamo svoju dušu, svoj biće i svoje srce svetlošću blagodati Hristove i svetlošću naše vere - poručuje protođakon Ljubomir Ranković,
Shutterstock
Dok se uz molitvu krstimo, to je prilika za dublje povezivanje sa našom verom i duhovnošću
U ovom činu, koji je mnogo više od prostog pokreta, nalazimo svetlost koja nas vodi kroz tamu svakodnevnog života, podsećajući nas na duhovnu dimenziju naše egzistencije i na večnu svetlost koja nam je data kroz veru u Hrista. Krstimo se pravilno, sa srcem ispunjenim svetlom, jer samo tako možemo osvetliti put pred sobom i oko sebe.
Od biblijskih priča do savremenih platformi, šiduhim (provodadžija) pokazuje kako se vera, porodica i potraga za partnerom prepliću u sistemu u kojem se svaka veza vidi kao više od slučajnosti.
Duhovna pouka shiarhimandrita Kirila Pavlova otkriva zašto spoljašnje kajanje bez unutrašnjeg preobražaja i oproštaja prema bližnjem gubi svoju duhovnu težinu.
U hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Topčideru vladika Dositej je na praznik Svetog vladike Nikolaja rukopoložio dugogodišnjeg đakona i pojca Željka Jovanovića u sveštenički čin.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Sama Oran je, posle grčevite borbe, rekla da je želela da se krsti, ali da ju je neki unutrašnji glas od toga odvrćao. Kako je bila uporna, dogodilo se šta se dogodilo...
Jedan od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka isticao je da prava zaštita novorođenčeta dolazi kroz Molitvu znamenja, osveštanu vodu i sveti čin krštenja, a ne kroz praznoverje i narodne običaje.
Kroz svete tajne i svakodnevne molitve, sveštena lica preuzimaju ulogu duhovnih roditelja, pružajući vernicima putokaz ka Božjoj milosti i duhovnom rastu.
Duhovna pouka shiarhimandrita Kirila Pavlova otkriva zašto spoljašnje kajanje bez unutrašnjeg preobražaja i oproštaja prema bližnjem gubi svoju duhovnu težinu.
Odluka opštine Lučani obradovala je meštane koji nisu zaboravili arhipastira koji je pomagao svoj kraj, gradio crkveni život u rasejanju i ostavio dubok trag među Srbima s obe strane okeana.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Jednostavno jelo od krompira, luka i pirinča, obogaćeno kobasicom, koje se sprema bez mnogo muke, a donosi pun domaći ukus i miris nedeljnog ručka kakav se nekada podrazumevao.
Sveća i dalje gori, kolač se lomi, ali su gosti često na ekranu – dok jedni žale za starim običajima, drugi tvrde da se suština nije pomerila ni za korak i da slava i dalje okuplja, samo na drugačiji način.