Obeshrabrenje, koje vodi do duhovne malodušnosti, predstavlja koren svih psihičkih problema, upozoravao je duhovni gorostas iz Manastira Vatoped. Njegove mudre reči ukazuju na hrabrost i veru kao putokaz ka izlečenju i duhovnom preobražaju.
Dok svet danas juri za prolaznim zadovoljstvima, duša čoveka očajnički vapi za smirenjem i istinom. U vrtlogu savremenog života, ispunjenog brigama i iskušenjima, tiho se uvlači obeshrabrenje – izvor mnogih psihičkih nedaća. Naša duša, stvorena za uzvišene ciljeve, polako tone u tamu beznađa, dok se nada, ta pokretačka snaga svakog duhovnog rasta, gubi u vrtlogu očajanja.
Na 15. godišnjicu upokojenja starca Josifa Vatopedskog, setimo se njegovih mudrih reči koje nas upozoravaju na opasnosti duhovnog pada. Njegovo učenje, prožeto ljubavlju i dubokom verom, poput svetionika osvetljava put u ovom dobu duhovnog mraka.
Starac Josif nas je često opominjao:
- Bežite daleko od obeshrabrenja. Ako se obeshrabrenje ne savlada, ono se pretvara u razočaranje. Ako tada postanete nemarni i ne brinete, dozvolivši da ostanete obeshrabreni i razočarani, slede očajanje i beznađe. Ako i to prevlada, tada počinju psihički problemi. To je koren svih psihičkih problema, jer s očajanjem dolazi duhovna malodušnost.
Malodušnost nije tek puka slabost, već opasnost koja nagriza čovekovu dušu, odvodeći je od izvora života i radosti – Hrista. Svetogorski duhovni gorostas, starac Josif, u svojim duhovnim poukama podsećao nas je da je hrabrost ta koja održava plamen vere u našim srcima, čak i kada iskušenja postanu neizdrživa.
- Hrabrost je pokretačka sila. To je energija. Kao struja. Kao gorivo. Zato, zašto da izgubimo hrabrost? – postavljao je retoričko pitanje starac Josif.
Ove reči nisu samo opomena, već i putokaz ka izlečenju. Obeshrabrenje nije krajnja stanica, već prilika da se vratimo Hristu, da ponovo pronađemo svetlost u tami koja nas okružuje.
youtube/printscreen/ Слободан Поледица
Starac Josif Vatopedski upokojio se u junu 2009.
U svetu gde mnogi traže utehu u prolaznim stvarima i gde se problemi pokušavaju rešiti spoljašnjim sredstvima, starac Josif nas vraća osnovama – veri, pokajanju i hrabrosti. Njegove reči su kao melem za ranjenu dušu, podsećajući nas da je put do svetosti kroz borbu, ali i kroz neizmernu milost Božiju.
Zato, kada se nađemo na ivici očaja, setimo se da je svaka borba vredna, svaki pad prilika za novi uspon, i da smo, uz Božiju pomoć, pozvani da budemo junaci vere. Kao što nas je starac Josif podsećao:
- Borite se. Svako se mora boriti protiv toga. Zar nemamo primere ljudi koji su bili izgubljeni, koji su dotakli dno propasti, i vratili se? Ne samo da su pobedili greh, već su se ujedinili sa svetima i postali sveti zajedno sa njima.
U svetu prepunom iskušenja, neka nam ove reči budu putokaz i snaga da prevaziđemo sve nedaće i postanemo ono za šta smo stvoreni – svetlost u tami.
Od trenutka krštenja pa sve do poslednjeg dana, reči Simvola vere prate čoveka na njegovom duhovnom putu, podsećajući ga na najdublje istine vere i obećanje večnog života u Carstvu nebeskom.
Opaki Adrijan saznavši da su i Ipatije i Teodul postali hrišćani pod uticajem Leontija, naredi o je da ih bez poštede biju, a potom da im glave odseku.
Kako se ponašati u crkvi da bi duša zaista bila spremna za susret sa Bogom — saveti jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka koji i danas pomažu vernom narodu širom vaseljene.
U najmračnije doba sovjetskog progona, kada su im pretili smrt i glad, ocu Pavlu Bojku se, po svedočenju njegovog sina, takođe sveštenika, javio Sveti Nikola, a potom se pojavio tajanstveni starac koji mu je pokazao put spasenja.
U kripti svetog Nikolaja Srpskog, episkop šabački rukopoložio je dvojicu služitelja i poručio vernicima da liturgija osvećuje ne samo hram, već i svakoga ko joj sa verom pristupa.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
Uvođenje obaveznog ličnog broja u Grčkoj izazvalo je burnu reakciju monaške zajednice sa Atosa, koja upozorava da bi digitalno povezivanje podataka svakog građanina moglo ugroziti versku slobodu i privatnost.
Dok su se vernici na Veliki petak molili pred plaštanicom u manastiru Tumane, dogodilo se čudo koje je svedočio i sam iguman Dimitrije. Po zastupništvu svetitelja Zosima i Jakova, Mića Grbić ostavio je štaku i prvi put posle tri meseca — stao na svoje noge.
Dok većina vernika ovaj dan doživljava kao vreme veselja i bogate trpeze, monasi sa Svete gore gledaju ga kao priliku za duhovno uzdizanje, umerenost i pripremu za Veliki post, jer, kako su govorili starci: „Što više punimo stomak, to više praznimo dušu.“
Jedan od najvećih duhovnika 20. veka, Sveti Pajsije je u svom duhovnom nasleđu ostavio brojne pouke, među kojima je i ona kako, uz stalnu budnost, molitvu i strpljenje, svaki hrišćanin može pronaći put do ljubavi i unutrašnjeg mira.
Jedan od najvećih duhovnika 20. veka isticao je da tuga iscrpljuje naše duševne i telesne snage, a zabrinutost i briga razoružavaju čoveka, čineći ga nesposobnim da preduzme bilo šta. Imao je i rešenje za takva iskušenja.
Od trenutka krštenja pa sve do poslednjeg dana, reči Simvola vere prate čoveka na njegovom duhovnom putu, podsećajući ga na najdublje istine vere i obećanje večnog života u Carstvu nebeskom.
Kako se ponašati u crkvi da bi duša zaista bila spremna za susret sa Bogom — saveti jednog od najvećih pravoslavnih duhovnika 20. veka koji i danas pomažu vernom narodu širom vaseljene.
U najmračnije doba sovjetskog progona, kada su im pretili smrt i glad, ocu Pavlu Bojku se, po svedočenju njegovog sina, takođe sveštenika, javio Sveti Nikola, a potom se pojavio tajanstveni starac koji mu je pokazao put spasenja.
Usrdna molitva majki ima neuništivu snagu u borbi protiv zla i njena reč menja sudbinu cele porodice — otkrijte molitvu koja svakom detetu donosi zaštitu i blagoslov.