Obeshrabrenje, koje vodi do duhovne malodušnosti, predstavlja koren svih psihičkih problema, upozoravao je duhovni gorostas iz Manastira Vatoped. Njegove mudre reči ukazuju na hrabrost i veru kao putokaz ka izlečenju i duhovnom preobražaju.
Dok svet danas juri za prolaznim zadovoljstvima, duša čoveka očajnički vapi za smirenjem i istinom. U vrtlogu savremenog života, ispunjenog brigama i iskušenjima, tiho se uvlači obeshrabrenje – izvor mnogih psihičkih nedaća. Naša duša, stvorena za uzvišene ciljeve, polako tone u tamu beznađa, dok se nada, ta pokretačka snaga svakog duhovnog rasta, gubi u vrtlogu očajanja.
Na 15. godišnjicu upokojenja starca Josifa Vatopedskog, setimo se njegovih mudrih reči koje nas upozoravaju na opasnosti duhovnog pada. Njegovo učenje, prožeto ljubavlju i dubokom verom, poput svetionika osvetljava put u ovom dobu duhovnog mraka.
Starac Josif nas je često opominjao:
- Bežite daleko od obeshrabrenja. Ako se obeshrabrenje ne savlada, ono se pretvara u razočaranje. Ako tada postanete nemarni i ne brinete, dozvolivši da ostanete obeshrabreni i razočarani, slede očajanje i beznađe. Ako i to prevlada, tada počinju psihički problemi. To je koren svih psihičkih problema, jer s očajanjem dolazi duhovna malodušnost.
Malodušnost nije tek puka slabost, već opasnost koja nagriza čovekovu dušu, odvodeći je od izvora života i radosti – Hrista. Svetogorski duhovni gorostas, starac Josif, u svojim duhovnim poukama podsećao nas je da je hrabrost ta koja održava plamen vere u našim srcima, čak i kada iskušenja postanu neizdrživa.
- Hrabrost je pokretačka sila. To je energija. Kao struja. Kao gorivo. Zato, zašto da izgubimo hrabrost? – postavljao je retoričko pitanje starac Josif.
Ove reči nisu samo opomena, već i putokaz ka izlečenju. Obeshrabrenje nije krajnja stanica, već prilika da se vratimo Hristu, da ponovo pronađemo svetlost u tami koja nas okružuje.
youtube/printscreen/ Слободан Поледица
Starac Josif Vatopedski upokojio se u junu 2009.
U svetu gde mnogi traže utehu u prolaznim stvarima i gde se problemi pokušavaju rešiti spoljašnjim sredstvima, starac Josif nas vraća osnovama – veri, pokajanju i hrabrosti. Njegove reči su kao melem za ranjenu dušu, podsećajući nas da je put do svetosti kroz borbu, ali i kroz neizmernu milost Božiju.
Zato, kada se nađemo na ivici očaja, setimo se da je svaka borba vredna, svaki pad prilika za novi uspon, i da smo, uz Božiju pomoć, pozvani da budemo junaci vere. Kao što nas je starac Josif podsećao:
- Borite se. Svako se mora boriti protiv toga. Zar nemamo primere ljudi koji su bili izgubljeni, koji su dotakli dno propasti, i vratili se? Ne samo da su pobedili greh, već su se ujedinili sa svetima i postali sveti zajedno sa njima.
U svetu prepunom iskušenja, neka nam ove reči budu putokaz i snaga da prevaziđemo sve nedaće i postanemo ono za šta smo stvoreni – svetlost u tami.
Protojerej Andrej Jefanov objašnjava zašto monaški postrig nije obična životna odluka i upozorava šta bi značilo napustiti put koji je čovek dobrovoljno izabrao.
Jedna vernica upitala je oca Viktora Nišikova može li dobrota da opravda ružne reči, a njegov odgovor otvara ozbiljno pitanje o grehu, pokajanju i tome šta se zaista nalazi u čovekovom srcu.
Ruski duhovnik upozorava na trenutak kada nevolja postane toliko teška da čovek počne da gubi oslonac i otkriva zašto upravo tada treba biti posebno oprezan sa onim što se događa u njegovim mislima.
Ruski svetitelj je upozoravao na stanje koje čoveka navodi da izgubi veru u Božiju milost, oproštaj i mogućnost da se posle svakog pada ponovo vrati na pravi put.
U besedi za utorak 5. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristovoj ljubavi koja ne prolazi kroz filter ljudskog razuma i pokazuje šta se u čoveku zapravo opire onome što bi ga moglo preobraziti.
Protojerej Andrej Jefanov objašnjava zašto monaški postrig nije obična životna odluka i upozorava šta bi značilo napustiti put koji je čovek dobrovoljno izabrao.
Jedna jevanđelska priča ruši uverenje da možemo znati ko je izgubljen, a ko će se promeniti, jer ono što danas vidimo kod nekoga ne mora biti njegova poslednja stranica.
Vernik kroz pričešće prima telo i krv Hristovu, ali takvom susretu treba da prethode molitva, pokajanje, praštanje i nastojanje da se srce očisti od greha.
Od vina, meda i prirodnih preparata do ikona i knjiga, posetioci će tokom 19. i 20. septembra moći da upoznaju bogatu ponudu nastalu u manastirskim radionicama i saznaju više o životu i radu monaških zajednica.
Vernik kroz pričešće prima telo i krv Hristovu, ali takvom susretu treba da prethode molitva, pokajanje, praštanje i nastojanje da se srce očisti od greha.