Šestu godišnjicu upokojenja Vladete Jerotića obeležilo je bogosluženje u njegovoj voljenoj crkvi na Kalemegdanu, gde je episkop Petar služio molitvu, a starešina hrama u razgovoru za “Religiju” evocirao je uspomene na velikana i njegovu ulogu u oživljavanju vere u Srbiji u teškim vremenima.
Na šestu godišnjicu od upokojenja Vladete Jerotića, episkop toplički Petar, vikar Patrijarha srpskog, služio je u Crkvi Ružici na Kalemegdanu parastos ovom istaknutom naučniku, lekaru i bivšem profesoru Bogoslovskog fakulteta.
Parastos je služen u ovoj svetinji po zavetu samog Jerotića, koji je za života često dolazio na bogosluženja u ovu crkvu, ostavljajući poslednju volju da se tu, na mestu gde je nalazio duhovni mir, svake godine molitveno sećamo njega i njegove pokojne supruge.
Foto: Religija
Parastos Vladeti Jerotiću u Crkvi Ružici
U tihom osvetljenju Crkve Ružice, sveštenstvo je sa sabranim vernicima ponovo oživelo duh Vladete Jerotića. Protojerej-stavrofor Vladimir Vukašinović, starešina Ružice, sa setom i ljubavlju za "Religiju" govori o svom prijatelju, podsećajući na neizbrisiv trag koji je Jerotić ostavio, kako u nauci, tako i u srcima onih koji su ga poznavali.
- Danas smo se sabrali ovde u crkvi Ružici da održimo šesti godišnji parastos našem dragom prijatelju i kolegi Vladeti Jerotiću. Nazivam ga kolegom jer smo mi sveštenici ove crkve uglavnom profesori na Bogoslovskom fakultetu, gde je i Jerotić bio profesor nekoliko decenija. Došli smo da se pomolimo Bogu, kako po dužnosti našeg srca, tako i po njegovom testamentu, gde je on ostavio svoju poslednju volju i želju da svake godine na ovaj dan ovde držimo pomeni za njega i njegovu pokojnu suprugu - rekao je otac Vladimir.
Foto: Religija
Vladika toplički Petar
Govoreći o Jerotiću, otac Vladimir se prisetio trenutaka provedenih sa njim i drugim velikanima našeg doba. - Pada mi na pamet, ovde smo više puta bili zajedno Jerotić, pokojni akademik Miodrag Pavlović, naš veliki pesnik, i ja. Oni su mi pričali svoje doživljaje iz detinjstva i mladosti, i sve one godine i decenije kada su prolazili i dolazili u ovu drevnu svetinju.
Kao čovek vere i nauke, Jerotić je, prema rečima oca Vladimira, bio spoj uma i srca, molitve i naučnog promišljanja.
- Jerotić je bio čovek uman i čovek nauke, ali je bio istovremeno i čovek duše, molitve, srca i religioznog duhovnog života. Jedna od njegovih omiljenih crkava, hramova gde je dolazio na svetu liturgiju, bila je upravo Crkva Ružica. Imali smo prilike da se ovde s njim više puta zajedno molimo. I eto, danas smo to učinili takođe, ne samo za njega, nego i sa njim. Jer, kao što znamo po našem duhovnom iskustvu i našoj veri, oni koji su usnuli u Hristu nisu nestali, nego slušaju naše molitve i učestvuju u njima - kaže starešina Crkve Ružica.
youtube/printscreen/ Телевизија Храм
Vladeta Jerotić
Otac Vladimir je s tugom primetio da je broj prisutnih na parastosu bio manji nego što bi se očekivalo.
- Ono što mene pomalo rastužuje je činjenica da danas ovde nije bilo mnogo ljudi. To ne treba da prećutimo. Ako se setimo koliko je ljudi bilo na svakom njegovom predavanju, koliko je bilo prepunih sala, postavlja se pitanje gde su ti ljudi danas.
Ipak, podseća da Jerotić nije tražio slavu od ljudi, već je svoju dušu posvetio Bogu.
- Jerotić, koji je probudio veru u tolikim srcima, nije dobio svoje veliko zasluženo "hvala'"na današnji dan, od svih tih ljudi. Drugo, živimo u strašnom vremenu, kada je zaborav naših prethodnika, naših učitelja, tužno prirodan fenomen u svakom rodu, ali nikad nije bio ovako brz. Ubrzan ovim mobilnim telefonima, društvenim mrežama i tim agresivnim smenjivanjem sadržaja i novih informacija koje potiskuju stare.
Uprkos tome, otac Vladimir veruje da bi Jerotić, sa svojim smirenjem i mudrošću, razumeo i prihvatio ovaj trenutak.
- Da je Jerotić danas tu među nama, sigurno bi stručno mogao da nam kaže nešto o tom fenomenu. On ne bi bio tužan da vidi ovo, jer njegov život je bio skriven sa Hristom. On nije živeo za ljudsku slavu, nego želeći da vidi lice Božije.
Printscreen/Youtube/Republika News
Starešina Crkve Ružice, protojerej-stavrofor Vladimir Vukašinović
Na kraju, otac Vladimir se setio reči koje mu je Jerotić jednom prilikom uputio, a koje su mu ostale u srcu kao neprocenjivo blago.
- Od brojnih mudrih rečenica koje je ostavio iza sebe, mogu da izdvojim jednu koju niko drugi nije čuo osim mene, zato što je rekao meni. Kazao je: "Nije sve u knjigama."
Ove jednostavne, ali duboke reči, otkrivaju Jerotićevu veru u duhovnu mudrost koja prevazilazi pisanu reč. Njegovo duhovno nasleđe nastavlja da živi među nama, i kroz molitve i sećanja, kao i kroz njegovo trajno prisustvo u srcima onih koji su ga poznavali i poštovali.
Na Ilindan, kada su poštovaoci dela ovog velikana iskazali ljubav prema njemu postavivši spomen-ploču na njegov dom, prisetimo se šta je on govorio o ovoj emociji koja oblikuje naš život i dušu.
U sećanjima igumenije manastira Ćelije, susret sa budućim svetiteljem u detinjstvu odjeknuo je kao tih proročki glas. Njeno monaštvo i duhovno vođstvo u manastiru Ćelija, danas su blagoslov za mnoge vernike koji traže utehu i mir.
Na godišnjicu blaženog usnuća poglavara SPC, episkop toplički bogoslužio je u hramu na Tašmajdanu. Ova molitvena služba, u tišini i s poštovanjem, odala je počast velikom duhovnom lideru čije je delo i danas duboko ukorenjeno u životima vernika.
U autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, profesor Pravoslavnog univerziteta Svetog Tihona ukazuje na duboki jaz između izvornog cilja joge i njene savremene, komercijalne upotrebe.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 28. nedelju po Duhovima razotkriva posledice grešnih postupaka na prirodu i čovekov život, pokazujući da i u kazni postoji prostor za pokajanje i obnovu.
Običaj podrazumeva da roditelji rano ujutro ili po povratku iz crkve sa bogosluženja, vežu svoju decu, obično za ruke ili noge, najčešće za stolicu na kojoj sede.
Pravoslavci proslavljaju Prepodobnog Patapija po starom kalendaru, Svetog mučenika Teomistoklea po novom. Katolici započinju Četvrtu nedelju Adventa. Jevreji obeležavaju sedmi dan Hanuke i Roš hodeš, dok muslimani dan posvećuju redovnim molitvama i svakodnevnim verskim obavezama.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
U autorskom tekstu, koji prenosimo u celosti, profesor Pravoslavnog univerziteta Svetog Tihona ukazuje na duboki jaz između izvornog cilja joge i njene savremene, komercijalne upotrebe.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 28. nedelju po Duhovima razotkriva posledice grešnih postupaka na prirodu i čovekov život, pokazujući da i u kazni postoji prostor za pokajanje i obnovu.
Pouka jednog od najomiljenijih svetitelja novijeg vremena otkriva zašto trenutak tišine pred Bogom nosi snagu da savlada nervozu, umor i haos koji čekaju svakog od nas.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Protojerej Dušan Kolundžić ističe da se iza naizgled razigranog običaja krije snažna poruka o ljubavi, oproštaju i ponovnom vezivanju porodice, koja ove dane čini jednim od najdubljih trenutaka srpskog duhovnog kalendara.
Nakon što je bivši fudbaler fizički napadnut u beogradskom tržnom centru, duhovnik Manastira Pokajnica progovara o savremenoj navici da se sudi i presuđuje drugima, podsećajući da pravda pripada Bogu, a ne javnom mnjenju.
U besedi na Nikoljdan, poglavar SPC podsetio je da se vera ne završava za slavskom trpezom, već počinje na liturgiji i potvrđuje svakodnevnim odnosom prema Bogu i bližnjem čoveku.