SchutterstockHimation možda ne izgleda kao rimska toga, ali toge su bile kružne (presavijene u polukrug da bi se nosile), a himatione su bile pravougaone - savremene toga žurke, na kojima se koriste čaršavi, zapravo su himation žurke.
U trenucima kada je božanska ljubav nadjačala ljudsku slabost, Sin Božji je zaplakao zbog sveta. Ove retke scene pokazuju dubinu Njegovog saosećanja prema ljudskom bolu i patnji.
U trenucima najvećih iskušenja, kada se činilo da će Njegova božanska priroda nadvladati ljudsku slabost, Isus Hristos je zaplakao. Suze Božijeg Sina zabeležene su u Svetom pismu samo tri puta, ali one nose poruku večne ljubavi i saosećanja. Njegove suze nisu bile zbog sopstvene patnje – bile su suze zbog čovečanstva. U svetu gde se suze često doživljavaju kao znak slabosti, Isusove suze predstavljaju snagu saosećanja, savršene ljubavi i božanske milosti. Ono što je posebno upečatljivo – Isus nije plakao zbog sebe, već zbog sveta i ljudi kojima je došao da donese spasenje.
Kod groba Lazarevog: Suze saosećanja
Prva Isusova suza, možda najpoznatija, spomenuta je u Jevanđelju po Jovanu (11:35) – „Isus zaplaka.“ Ovaj kratak, ali snažan stih otkriva više od same tuge za prijateljem. Iako je znao da će vaskrsnuti Lazara, Isus je zaplakao zbog bola koji su Marta, Marija i svi okupljeni osećali u trenutku gubitka. Ove suze nisu bile izraz bespomoćnosti, već duboke saosećajnosti – znak da Bog, iako sveznajući i svemoćan, saoseća sa svakom ljudskom patnjom.
Kada su se okupljeni pitali zašto Isus plače ako je mogao da spreči smrt, odgovor nije bio u Njegovoj nemoći, već u Njegovoj ljubavi. Plačući nad ljudskom tugom, Isus pokazuje kako je svaki trenutak bola pred Njegovim očima dragocen, i kako je saosećanje ključ Božijeg odnosa sa ljudima. Nije plakao zbog sebe, već zbog ljubavi prema onima koji su tugovali.
GALI TIBBON / AFP / Profimedia
Ikona Isusa Hrostosa na čelu litije
Nad Jerusalimom: Suze zbog duhovnog slepila
Drugi put, Isus plače nad gradom Jerusalimom, u Jevanđelju po Luki (19:41-44). Gledajući sveti grad sa visine, Isus je zaplakao nad njegovom sudbinom, jer je znao da će uskoro biti razrušen. Njegove suze nisu bile zbog zgrada, već zbog ljudi, zbog izgubljene prilike za mir i spasenje. Isus je video da će Jerusalim odbaciti dar Božije milosti, a time i sebe osuditi na propast.
Te suze nisu bile izraz straha ili tuge zbog predstojećih događaja koji će i Njemu doneti stradanje. Naprotiv, Isus je plakao zbog naroda koji je zatvorio svoje srce pred Božijom ljubavlju. Nije plakao zbog sebe, već zbog ljudi koji su, zaslepljeni vlastitim interesima, izgubili izvor pravog mira.
U Getsimanskom vrtu: Suze poslušnosti i predanosti
Treći slučaj, o kojem govori Poslanica Jevrejima (5:7), beleži Isusove suze u Getsimanskom vrtu, kada se molio pred svoje stradanje. Isus, svestan sudbine koja ga čeka, sa suzama se molio Ocu, izražavajući ne samo ljudski strah, već i duboku odanost Božijoj volji. Ove suze nisu bile suze očaja, već suze vere i predanosti. U njima se krije večna pouka – da čak i u trenucima najdublje patnje, predanje Božijoj volji donosi mir.
Isus nije plakao zbog sebe, iako je nosio teret grehova čovečanstva i znao kakvu će žrtvu podneti. Njegove suze bile su odraz Njegove ljubavi prema svetu koji je došao da spasi, prema ljudima za koje će dati život.
Schutterstock
Ikona Isusa Hristosa
Plač zbog ljubavi, ne zbog tuge
U sva tri zabeležena slučaja, Isus nije zaplakao zbog sopstvenog bola, već zbog drugih – zbog tuge koju je video kod Lazarevih sestara, zbog duhovne slepote Jerusalima, i zbog bola sveta koji je trebalo da bude iskupljen kroz Njegovu žrtvu. Ove suze nisu znak slabosti, već su izraz božanske ljubavi koja se ne boji da pokaže osećanja i saoseća sa ljudskim bolom.
Isusove suze nas podsećaju na to da prava snaga leži u saosećanju. On nas uči da plač nije poraz, već čin ljubavi prema svetu i bližnjima. U vremenu u kojem se često beži od osećanja, Isus nas podseća da suze mogu biti najdublji izraz ljubavi i vere.
Neka nas tri Isusove suze inspirišu da saosećamo, volimo i budemo otvoreni za Božiju milost, kao što je On bio spreman da deli našu bol i otvori nam put spasenja.
Zašto ne postoji ikona na kojoj Hristos plače?
U pravoslavlju, ikone koje prikazuju Isusa obično slede stroga teološka i ikonografska pravila, koja naglašavaju Njegovu božansku prirodu i pobedu nad smrću. Tradicionalno, ikone Hrista predstavljaju Njega kao Gospoda, Spasitelja i Vladara, sa naglaskom na Njegovu veličanstvenost, saosećajnost i ljubav. Zbog toga se retko prikazuju scene koje bi mogle sugerisati ljudske emocije, poput plača.
Ipak, iako u tradicionalnom pravoslavnom ikonopisu ne postoji ikona koja prikazuje Isusa kako plače, sama ideja suza i saosećanja duboko je ugrađena u pravoslavnu teologiju i duhovnost. Ikone koje prikazuju Hristovo stradanje, poput ikone Raspeća ili Hrista iz Getsimanskog vrta, simbolično ukazuju na Njegovu tugu i žrtvu za čovečanstvo. Suze nisu direktno prikazane, ali ti momenti nose duboke emocije i tugu.
U novijim ikonografskim praksama ili van zvaničnih crkvenih okvira, može se naići na umetničke prikaze Hrista sa suzama, ali to nije deo kanonskog ikonopisa u pravoslavlju.
Naučnici su otkrili izuzetno retku biljku iz pećine severno od Jerusalima, staru ceo milenijum. Iako još nije donela ni cvet ni plod, njena lekovita svojstva već otkrivaju neprocenjivo blago drevnih vremena i Božijeg promisla.
Iako su mnogi u potrazi za zemaljskom slavom, da im imena budu upisana u istoriji, to je tek senka onoga što je pravi cilj – besmrtno sećanje u životu večnom.
Sveti Pajsije Svetogorac objašnjava kako pojanje tropara oslobađa dušu od teskobe, donosi spokoj i pomaže da se prevaziđu iskušenja svakodnevnog života
Starešina hrama Svetog Nikolaja iz Kikinde ostao je bez automobila usred dana, ali šest dana kasnije dočekao ga je neverovatan prizor: kola su pronađena ispred policije, sa kljucevima, novcem i misterioznom porukom koja je izazvala osmeh i nevericu.
Lekarka Marija Podlesnaja govori o ljudskim suzama, ljubavi, pokajanju i veri u Hrista, osvetljavajući istinu koju često zaboravljamo – da je svaki novi dan dar, a ne pravo.
Arhijerej Kiparske pravoslavne crkve, čija je smena uzburkala vernike, oglasio se posle višemesečne tišine i u pismu otkrio ne samo borbu sa bolešću, već i bol čoveka koji veruje da ga je Crkva kojoj je služio – zaboravila.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
U jevanđeljskim začelima za 20. sredu po Duhovima, Hristos danas postavlja pitanje koje se tiče svakog čoveka – koliko zaista živimo ono što govorimo i kako vera postaje temelj koji odoleva svim iskušenjima.
Čitanje Svetog pisma za 20. utorak po Duhovima pokazuje kako iz srca izviru dela koja oblikuju našu svakodnevicu i duhovni život, otkrivajući snagu oproštaja i unutrašnje odgovornosti.
Sveti Pajsije Svetogorac objašnjava kako pojanje tropara oslobađa dušu od teskobe, donosi spokoj i pomaže da se prevaziđu iskušenja svakodnevnog života
Starešina hrama Svetog Nikolaja iz Kikinde ostao je bez automobila usred dana, ali šest dana kasnije dočekao ga je neverovatan prizor: kola su pronađena ispred policije, sa kljucevima, novcem i misterioznom porukom koja je izazvala osmeh i nevericu.
Lekarka Marija Podlesnaja govori o ljudskim suzama, ljubavi, pokajanju i veri u Hrista, osvetljavajući istinu koju često zaboravljamo – da je svaki novi dan dar, a ne pravo.
Arhijerej Kiparske pravoslavne crkve, čija je smena uzburkala vernike, oglasio se posle višemesečne tišine i u pismu otkrio ne samo borbu sa bolešću, već i bol čoveka koji veruje da ga je Crkva kojoj je služio – zaboravila.
Od Svetog Jovana Zlatoustog do starca Tadeja, sveti oci nas uče da jezik može biti izvor blagoslova ili prokletstva, a psovka otvara vrata duhovnim iskušenjima.
Usamljeni hram kod sela Edelevo u Rusiji, za koji se kaže da do njega stižu samo oni kojima vera pokaže put, zbunjuje naučnike, inspiriše vernike i privlači avanturiste iz celog sveta.
Na ostrvcetu od svega 100 kvadratnih metara, svetinja Svetog Andreja Prvozvanog očarava posetioce bajkovitim prizorom i duhovnim mirom, postajući nezaobilazna destinacija za vernike i turiste.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.