Ovu grešku dosta svećara pravi na Aranđelovdan: Sveštenik o običaju koji nije u skladu sa učenjem Crkve
Žito je obavezan bogoslužbeni element proslave svake krsne slave, naglasio je sveštenik.
Iako su mnogi u potrazi za zemaljskom slavom, da im imena budu upisana u istoriji, to je tek senka onoga što je pravi cilj – besmrtno sećanje u životu večnom.
U pravoslavnom bogosluženju, reči „vječnaja pamjat“ nose duboko duhovno značenje, izražavajući nadu da će se ime preminuloga večno pominjati u Carstvu Božijem. To je molitveni vapaj vernika, u kojem traže da duša pokojnika pronađe večno utočište i spasenje, daleko od prolaznosti ovog sveta. Ove reči, izgovarane nad upokojenim, ukazuju na večnu vrednost života u Bogu, nasuprot nestalnosti zemaljskih stvari.
Jednom su Hristovi učenici, zadivljeni čudima koja su činili u Njegovo ime, uzviknuli: „Gospode, i demoni se pokoravaju nama u Tvome imenu!“ Međutim, Hristos im je odgovorio: „Ne radujte se tome, već se radujte jer su vaša imena zapisana na nebesima.“ Ova Hristova opomena upućuje na to da je najveća radost i cilj svakog hrišćanina biti zapamćen u večnosti, u Božijem carstvu, gde se prava slava i besmrtnost ostvaruju.
Zemaljsko sećanje je prolazno, nalik gostima na svadbi, koji dolaze i odlaze u tren oka. Iako su mnogi u potrazi za zemaljskom slavom, da im imena budu upisana u istoriji, to je tek senka onoga što je pravi cilj – večno sećanje u večnom životu. „Vječnaja pamjat“ ne znači da pokojnika želimo sačuvati samo u sećanju ovog sveta, već ga predajemo Bogu, da ga se On večno seća u nebeskom životu.

U Svetom pismu često se govori o knjizi živih, u kojoj su zapisana imena pravednika. Ta imena ne blede, jer ih Bog čuva u svom srcu. Nasuprot tome, grešni i nepravedni gube ne samo svoje zemaljsko ime, već i mesto u Božijem carstvu. U priči o bogatašu i Lazaru, Gospod izričito pominje ime Lazara, dok ime nepravednog bogataša ostaje prećutano, jer je on izgubio i svoje ime i svoj večni život.
Naše ime je odraz našeg duhovnog identiteta, naše duše. U Otkrivenju je zapisano da će prilikom velikih iskušenja neka imena nestati, kao da nikada nisu ni postojala. To nije samo gubitak telesnog života, već i gubitak duhovnog postojanja, brisanje iz knjige živih.
Onaj ko želi besmrtno sećanje u večnosti, želi nešto što je od istinske vrednosti – evanđelsku stvar. Večno sećanje nije taština ovog sveta, već blagodat koju daje samo Bog. Mnogi svetitelji, čiji su životi na zemlji prošli tiho i neprimetno, danas su zvezde na nebu, večno spomenuti u Božijem Carstvu.
Moliti za „vječnaja pamjat“ znači poveriti dušu Bogu, moleći da je On nikada ne zaboravi. To je najuzvišenija molitva, jer nas podseća da su prava slava i pravo ime ona koja se nalaze u nebesima, u večnom Božijem sećanju. I kada čujete za smrt bližnjega, izgovorite sa verom i nadom: „Vječnaja pamjat“ – neka mu Bog daruje večni život i besmrtnu slavu u Carstvu nebeskom.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Žito je obavezan bogoslužbeni element proslave svake krsne slave, naglasio je sveštenik.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Novi zavet doneo je suštinsku promenu u odnosu između Boga i čoveka.
Gospod ne kažnjava, već otkriva istinu o nama. Poslednji sud nije proizvoljna presuda, već odraz našeg života – ljubav prema Bogu vodi u večnu radost, a udaljenost od Njega u duhovnu tamu.
U svetu ispunjenom misterijama, anđeli su božanska bića koja nas prate kroz istoriju i u veru. Njihovo prisustvo, od prvih dana stvaranja do savremenih duhovnih putovanja, otkriva nam duboke istine o našem postojanju i odnosu s Bogom.
U društvu, u kojem je Isus živeo, udarac nije uvek bio samo fizički čin, objašnjava otac Bane.
Žito je obavezan bogoslužbeni element proslave svake krsne slave, naglasio je sveštenik.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Kada se suoči sa tuđom greškom, čovek mora da zastane i zapita se da li zna celu istinu i da li bi na isti način govorio kada bi se radilo o njemu.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Sveti Jaron i njegova družina postradali su 298. godine, ostavivši primer nepokolebljive vere i odanosti Hristu.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.