U hramu Svetog Save, na Lazarevu subotu, služen je pomen blaženopočivšem Patrijarhu Irineju, čije je vođstvo oblikovalo Srpsku Pravoslavnu Crkvu i narod.
Na Lazarevu subotu, dan kada Srpska pravoslavna crkva slavi svoju krsnu slavu, služen je parastos blaženopočivšem Patrijarhu srpskom Irineju. Službu je predvodio vikarni episkop remezijanski Stefan, uz sasluženje sveštenstva hrama Svetog Save. U molitvenom prisustvu bio je i ministar kulture Srbije, Nikola Selaković.
U svečanoj tišini, nakon pomena nad grobom Patrijarha Irineja u kripti hrama, episkop Stefan se osvrnuo na lik i delo 45. poglavara Srpske pravoslavne crkve, koji je na tronu patrijarha služio od 22. januara 2010. godine do svoje upokojenja 20. novembra 2020. godine. Vladika Stefan je podsetio prisutne na mudrost, predanost i smirenost koje su krasile Patrijarha Irineja tokom njegove službe, naglašavajući da su te osobine oblikovale njegov odnos prema svim izazovima kroz koje je prolazila Crkva i narod.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Grob blaženopočivšeg patrijarha Irineja, u kripti hrama Svetog Save
- Ono što je krasilo našeg patrijarha Irineja jeste mudrost, smirenost i spokojstvo u odnosu na sve ono što se dešavalo služeći i vodeći našu Crkvu i naš narod. To je ono što je lično meni, koji sam često sa njim služio, pokazivalo, iako nisam do kraja razumeo dok je bio živ koliko je zaista veliki čovek - istakao je vladika Stefan, dodajući da je i sam bio blagosloven što je imao priliku da služi sa tako velikim čovekom.
Vladika Stefan je ukazao na značaj Patrijarha Irineja u istoriji Srpske pravoslavne crkve, naglašavajući njegovu vernost i predanost narodu i Crkvi tokom deset godina njegovog patrijarhovanja.
- Slava Bogu da je tako, da je Srpska pravoslavna crkva uvek imala patrijarhe u određeno vreme koji su trebali da budu upravo takvi kakvi su bili - rekao je vladika, dodajući da je patrijarh Irinej verno služio i svakodnevno pokazivao snagu vere i nade.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Parastos je služio vladika Stefan, a molitveno je bio prisutan i ministar kulture Srbije, Nikola Selaković
Na kraju, episkop Stefan je u svom govoru podsetio sve prisutne na važnost mira i spokojstva u životima vernih, kao i na temeljnu istinu vaskrsenja u koju je verovao patrijarh Irinej.
- Da da Bog i nama mira i spokojstva i da dočekamo Svetlo Vaskrsenje Hristovo u koje su verovali svi naši sveti, a pogotovo naš Patrijarh Irinej koji je živeo tim Vaskrsenjem - zaključio je vladika stefan.
Ovaj parastos, koji je održan u hramu Svetog Save, ujedno je bio i trenutak molitve i sećanja na velikog duhovnog vođu, čija je mudrost i smirenost ostavila neizbrisiv trag na Srpsku pravoslavnu crkvu i sve vernike.
Danas se navršava 21 godina od kada je iz AP Kosovo i Metohija u rušilačkim napadima albanskih ekstremista proterano 4.012 Srba, a većina njih se do danas nije vratila u svoje domove.
Episkop remezijanski Stefan o svojoj prvoj godini na čelu Srpskog podvorja u Moskvi, o iskustvima iz manastira Ostrog, studijama na Moskovskoj duhovnoj akademiji i nezaboravnom duhovnom pozivu koji ga vodi ka svetlosti i jedinstvu dva bratska naroda.
Uoči praznika Cveti, veruje se da devojke u narodnim nošnjama i venčićima na glavama donose sreću i zdravlje domaćinstvima, čuvajući simboliku plodnosti, prirode i duhovne obnove.
Mnogi podvizi koji se u hrišćanskom životu smatraju uzvišenim - post, molitva, milostinja - mogu izgubiti svoju suštinu ukoliko postanu sredstvo za zadobijanje ljudskog priznanja.
Od prvog znaka krsta na ulazu do pričešća i izlaska iz hrama, svaki pokret ima svoje značenje – zašto su tišina, pažnja i unutrašnja sabranost ključni i šta vernici najčešće rade pogrešno, a da toga nisu ni svesni.
U besedi za utorak 2. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači reči apostola Pavla o vaskrsenju, uz sliku novog života koji ne briše čoveka, već ga preobražava u nešto što nadilazi truležnost i kraj.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je na mestu stradanja jasenovačkih mučenika da reč pripada molitvi, a konačna pobeda životu i Hristu vaskrslom.
Vernici i sveštenstvo okupili su se oko oltara Crkve Svetog kneza Lazara, evocirajući život i duhovnu snagu blaženopočivšeg patrijarha, čije se sećanje i danas oseća u svakom kutku Srpske pravoslavne crkve.
Iako su mnogi u potrazi za zemaljskom slavom, da im imena budu upisana u istoriji, to je tek senka onoga što je pravi cilj – besmrtno sećanje u životu večnom.
Oproštaj od poštovanog monaha biće upriličen 21. aprila u Petrovaradinu, gde će biti služene zaupokojena Liturgija i opelo, dok će njegovo telo biti položeno u manastiru Grgeteg, uz prisustvo vernika, sveštenstva i monaštva.
Protojerej-stavrofor Žarko Uskoković podizao je svetinje i u godinama rata čuvao narod i nadu, ostajući na svom mestu onda kada je bilo najteže i najneizvesnije.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Oproštaj od poštovanog monaha biće upriličen 21. aprila u Petrovaradinu, gde će biti služene zaupokojena Liturgija i opelo, dok će njegovo telo biti položeno u manastiru Grgeteg, uz prisustvo vernika, sveštenstva i monaštva.
Pre nego što je beba prevezena u bolnicu, sveštenik je tražio da se zove Huan Fransisko, odnosno dao mu je ime koje je, kako je rekao, nosio u srcu i pre nego što će dete dobiti zvaničan identitet.
Protojerej-stavrofor Žarko Uskoković podizao je svetinje i u godinama rata čuvao narod i nadu, ostajući na svom mestu onda kada je bilo najteže i najneizvesnije.