Svetlost kandila nije samo plamen, već vodič ka duhovnom buđenju i podsećanje na Hristovu prisutnost u nama. Sveti vladika Nikolaj ukratko je objasnio razloge zbog kojih je ova svetlost važna za svaki verujući dom i srce.
Na početku stvaranja, Bog je rekao: „Neka bude svetlost.“ I bi svetlost. Taj prvi bljesak svetlosti postao je osnova svakog života, temelj svega što postoji. U hrišćanskoj veri, svetlost ima duboko duhovno značenje, osvetljavajući put ka istini i Božjoj prisutnosti u svetu. Baš kao što je svetlost obasjala svet na početku vremena, tako treba da zasija i u srcima vernika, donoseći Hristovu istinu koja osvetljava svaki ugao duše i podstiče svako dobro delo koje iz nje izrasta.
Kandilo, svetiljka koja se često pali u domovima i hramovima, simbol je te unutrašnje svetlosti, te istine Hristove koja obasjava vernika. Paljenje kandila nije samo obredna radnja; ono je duboko ukorenjeno u pravoslavnoj duhovnosti i nosi mnoštvo značenja. Svaki put kada ga zapalimo, podsećamo se na ono što je suštinsko, na to da je vera naša – svetlost koja osvetljava dušu.
Hájek Vojtěch / ČTK / Profimedia
Kandilo u domovima se pali ispred ikone
"Prvo, zato što je vera naša svetlost. Rekao je Hristos: „Ja sam svetlost svetu.“ Svetlost kandila opominje nas na svetlost kojom Hristos obasjava duše naše.
Drugo, da nas podseti na svetlost karaktera onog svetitelja, pred kojim palimo kandilo. Jer su sveci nazvati: sinovi svetlosti.
Treće, da nam služi kao ukor za tamna dela naša, i zle pomisli i želje, i da nas pozove na put jevanđelske svetlosti. Da bismo se trudili sa revnošću oko zapovesti Spasiteljeve: tako da se svijetli vaše vidjelo pred ljudima, da vide vaša dobra dela.
Četvrto, da to bude mala žrtva naša Bogu, koji se sav žrtvovao za nas. Jedan majušni znak velike blagodarnosti i svetle ljubavi naše prema Onome, od koga u molitvi prosimo i život i zdravlje i spasenje i sve ono što samo bezgranična nebeska ljubav može dati.
Peto, da to bude strašilo zlim silama, koje nas napadaju ponekad i pri molitvi i odvode nam misli na drugu stranu od Tvorca našega. Jer zle sile vole tamu i tržu se svake svetlosti, naročito od one koja je namenjena Bogu i Njegovim ugodnicima.
Dimitar DILKOFF / AFP / Profimedia
Kandilo u hramovima stoji ispred ikonostasa
Šesto, da nas podstakne na samopregorenje. Kao što jelej i fitilj gore u kandilu, pokorni volji našoj, tako neka gore i duše naše plamenom ljubavi u svim stradanjima, pokorni vazda volji Božijoj.
Sedmo, da nas nauči da, kao što kandilo ne može da se zapali bez naše ruke, tako ni srce naše, to unutrašnje kandilo naše, ne može se zapaliti bez svetog ognja Božije blagodati, ma bilo ispunjeno svim vrlinama. Jer sve su vrline naše kao gorivo, a od Boga je oganj koji ih zažiže.
Osmo, da nas opomene da je Tvorac sveta pre svega stvorio svetlost, pa onda sve ostalo po redu. I reče Bog: neka bude svjetlost. I bi svjetlost. Tako mora i na početku našeg duhovnog života prvo da se zasija unutra u nama svetlost Hristove istine. Od te svetlosti Hristove istine posle stvara se i niče i raste u nama svako dobro. Svetlost Hristova neka i vas osvetli."
Paljenje kandila predstavlja simbol i podsetnik da vera uvek osvetljava put duši, vodeći je ka duhovnom preobražaju. Takođe nas podseća na to da smo pozvani na svetost i ljubav, kao i da se setimo onih svetih duša koje su postale svetlost za druge. U pravoslavlju, svetlost kandila otelotvoruje duhovnu vatru koja neprestano tinja u vernikovoj duši, osvetljavajući put ka Hristu – jer, u suštini, put pravog hrišćanina jeste put svetlosti.
Otkrijte bogatstvo liturgijskog jezika pravoslavlja i saznajte kako ovi drevni izrazi oblikuju duhovni život pravoslavnih vernika. Ključni pojmovi i njihova značenja pružaju jedinstven uvid u bogoslužbene prakse i tradicije.
Na godišnjicu upokojenja mitropolita crnogorsko-primorskog, prisećamo se njegovog života, neumorne borbe za očuvanje vere i snage kojom je vodio narod kroz teška vremena.
Sveštenik Trajko Vlajković sa Kosmeta, apelovao je na pravoslavne vernike da milosrđem i donacijama pomognu izgradnju gorionika u Hramu Svetog Cara Uroša, kako bi se očuvale freske i obezbedila bolja funkcionalnost svetinje.
Sveti apostol Pavle upoređuje bračnu vezu muža i žene s vezom Hrista i crkve: ("Muž je glava žene kao što je Hristos glava crkve"). Kao što čovek i žena u braku postaju jedno, kao jedno bi trebalo i da budu nerazdvojni.
Obraćanje Gospodu se praktikuje kroz četiri stepena, od telesne molitve do molitve bez reči, pri čemu svaki stepen zahteva dublje povezivanje uma i srca s Bogom.
Iguman Manastira Svete Trojice u Ozerkovićima ovu ulogu upoređuje sa paljenjem malog plamena u srcu vernika, koji se postepeno razvija kroz molitvu i vodi ka duhovnom napretku.
Svetogorski starac objašnjava zašto sveta tajna ispovesti nije puko nabrajanje grešnih pomisli i kako duhovna budnost može doneti mir i duhovno jačanje.
U selu Ljubižda, nakon gotovo tri decenije tišine, raseljeni meštani su se ponovo sabrali oko svog hrama, pretvarajući bogosluženje u snažnu poruku opstanka Srba na Kosovu i Metohiji.
Napustiti Svetu liturgiju bez ozbiljnog razloga smatra se velikim grehom, jer se time pokazuje nemar prema svetinji i prekida zajedništvo u najuzvišenijem trenutku sabranja Crkve.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Dok se rasprave najčešće vode oko marama i kapa, sveštenik pri hramu Svetog Ilije na Mirijevu objašnjava zašto upadljiva garderoba, neprimerene boje i zanemarivanje crkvenog bontona mnogo češće dovode do opomena u hramu.
Između doslovnog čitanja Jevanđelja i crkvenog predanja otvara se pitanje koje izaziva rasprave među vernicima – sveštenik Matijas Froze daje odgovor koji menja ugao posmatranja.
Nedoumica pravoslavnih vernika pred 31. decembar i 1. januar dobija jasan i smiren odgovor sveštenika, koji podseća da se vreme ne „slavi“, već predaje Bogu.
Svetogorski starac objašnjava zašto sveta tajna ispovesti nije puko nabrajanje grešnih pomisli i kako duhovna budnost može doneti mir i duhovno jačanje.
Napustiti Svetu liturgiju bez ozbiljnog razloga smatra se velikim grehom, jer se time pokazuje nemar prema svetinji i prekida zajedništvo u najuzvišenijem trenutku sabranja Crkve.
Nakon niza tvrdnji o"„selidbi" i navodnoj nelegalnoj izgradnji, Eparhija raško-prizrenska prvi put sistematski iznosi odluke Sabora, zakonske dozvole i stručna mišljenja, odbacujući optužbe koje su uzburkale javnost.
U besedi za subotu mesopusne sedmice, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da reč kojom je Gospod oblikovao svet i danas deluje – pročišćava, vodi i oplemenjuje čoveka.