Svetu tajnu krštenja ustanovio je sam Isus Hrist, rekavši svim učenicima: "Idite i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha", a i dao je sam primer krstivši se na reci Jordan.
Krštenje deteta velika je stvar za svaku porodicu, a Crkva kaže da je decu najbolje krstiti što pre, najbolje u prvih 40 dana po rođenju,
Tajnu krštenja ustanovio je sam Isus Hristos rekavši svim učenicima: "Idite i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha", a i dao je sam primer krstivši se na reci Jordan.
Međutim, šta se dešava ukoliko porodicu u vreme kada bi trebalo krstiti dete ostane i bez nekog bliskog člana porodice. U tom slučaju postavlja se pitanje - Da li bi trebalo odložiti krštenje deteta dok je porodica u žalosti?
Profimedia
Krštenje deteta
Na ovo pitanje veoma jasan odgovor dao je svojevremeno je dao sada upokojeni otac Dušan Kolundžić koji je rekao da krštenje nikako ne treba odlagati, ali i da posle njega ne bi trebalo praviti ni veliku feštu.
- Za krštenje ne postoje zabranjeni ili nepogodni dani. Krštenje se može izvršiti bez obzira na dan, praznik ili post, u dane radosti i žalosti. I još nešto. Krštenje ne treba ni zbog kakvih razloga odgađati. Kako bi izgledalo kad bi bolesno dete nosili kod lekara kad bude neka pogodna prilika, ne misleći da bi ta prilika mogla doći i prekasno za detinji život - počeo je otac Dušan pa nastavio:
- Dete treba krstiti odmah po rođenju, obično kad prođe šest nedelja (da bi i majka mogla da prisustvuje krštenju) , a nikako odgađati zbog smrti bližih rođaka.Nema razloga da se čeka godinu dana od upokojenja srodnika, pa da tada krstite dete. Zar radost rođenja novog člana porodice nije značajnija i dragocenija od upokojenja. I da upokojeni srodnici mogu razrešiti nedoumicu, sigurno da bi se i oni opredelili za krštenje deteta, nego za crninu, koja sprečava krštenje.
On je rekao i da je sasvim u redu posle krštenja prirediti svečani ručak
- Razume se, ne treba praviti neke terevenke i neprilično slavljenje, već porodično okupljanje povodom duhovnog rođenja deteta, njegovog krštenja. Ali to ne znači da ne treba i zapevati.
U Starom zavetu, naime, jevrejski narod je imao specifične običaje vezane za izražavanje žalosti. Muškarci su nosili dugu kosu i bradu, ali su ih šišali i brijali kad bi im neko od najbližih srodnika preminuo.
Kese srebra, o kojima Sveti Teofan govori, predstavljaju blagodati koje svaki vernik prima kroz svete tajne, i to je početak duhovnog rasta i služenja. Verovanje u Hrista nije samo pasivno prihvatanje, već aktivno služenje i davanje plodova vere. Sveti Teofan nas podseća da je vera ne samo pitanje pristajanja uz Hrista, već i pitanje lične odgovornosti, jer na kraju vremena Gospod će suditi svakom od nas na temelju toga šta smo učinili sa darovima koje smo primili.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Uobičajeno je da se Sveta tajna kštenja prima u detinjstvu, ali odrasli koji se nisu ranije krstili mogu to učiniti u bilo kom životnom dobu - uključujući i trudnice.
Iako se veruje da je krštenje nužno za ulazak u Božju zajednicu, Crkva priznaje da postoje posebni slučajevi, kao što su smrt ili nepostojanje mogućnosti da se dete krsti pre nego što umre, te se u tim situacijama sve prepušta Božjoj milosti.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.