Uspomena na najuzvišeniji trenutak u životu Gospoda, krštenje Isusa Hrista, ove godine obeležena je smanjenim brojem vernika, ali sa nezamenjivom verom koja ne prestaje da svetli, uprkos ratnim dešavanjima koja potresaju Bliski istok.
Na svetom i uzvišenom mestu Kasar al-Jahud, gde je kršten Isus Hristos, danas je održano tradicionalno sabranje u susret Bogojavljenju, danu kada se u pravoslavnoj crkvi sećamo najuzvišenijeg trenutka u životu Gospoda – dana kada je Hrista u reci Jordan krstio Sveti Jovan Krstitelj. Liturgija koju je služio patrijarh jerusalimski Teofil okupila je hodočasnike iz svih pravoslavnih zemalja, ali ono što je bio snažan kontrast ovom veličanstvenom događaju jeste samo okruženje.
Kasar al-Jahud, jedno od najsvetijih hrišćanskih svetilišta, čini se da je ovekovečeno s nečim dubljim od samog svetog čina. Prostor gde je Isus primio Svetu tajnu krštenja, danas je pod ozbiljnim znakovima ratnih dejstava koja ne prestaju da potresaju Bliski istok.
Iako su hodočasnici s hrišćanskom smirenošću prisustvovali liturgiji, potom i litiji, osetila se neizbrisiva napetost u vazduhu, gotovo kao da miris baruta nije mogao da bude zanemaren ni u ovakvom svetom trenutku. Taj nemir je odzvanjao ne u rečima molitve, već u tišini među sabranima koji su hodali kroz to sveto, ali i kroz krvavo tlo.
Hazem BADER / AFP / Profimedia
Kasar al-Jahud, jedno od najsvetijih hrišćanskih svetilišta
Ove godine, broj hodočasnika bio je daleko manji nego u mirnijim vremenima. Nisu bile okupljene grupe vernika iz svih delova sveta, kao u prošlim godinama, decenijama, vekovima. Mnogi su morali da se povuku zbog nesigurnosti u regionu, te su brojni manastiri, crkve i vernici ostali udaljeni od ovog svetog mesta, čineći trenutak još težim i melankoličnijim.
Ipak, hodočasnici iz Srbije, Grčke, Rumunije, Rusije i drugih pravoslavnih zemalja nisu posustali. Njihove molitve, ispunjene tugom i nadom, mogle su se čuti kroz pesmu himni i zvuke liturgije koja je trajala do zlatnog zalaska sunca nad Jordanskom dolinom.
U trenutku kada je patrijarh Teofil bacao krst u vodu Jordana, čin vodoosvećenja postao je ne samo simboličan čin obnove vere, već i podsećanje na neizbrisivo nasleđe i svetlost koja je kroz vekove, unatoč svim tminama, dolazila iz tog kraja sveta. Tradicija pogružavanja u vodu Jordana, koja je bila praktikovana u vreme Isusovog krštenja, nastavila se i danas, kao čin očišćenja i duhovnog pomirenja. Ali te reke, sada zagađene ratnim dejstvima i krvavim sukobima, više ne nose samo svetlost.
Iako je atmosfera bila ispunjena molitvama i verom, osećala se snažna nesigurnost dok su hodočasnici dolazili sa željom da očiste svoje duše, dok su im istovremeno oči bile uprte u horizont gde je mir još uvek dalek. Sveta voda, koju su dobijali na ovom mestu, činila je da vernici ne samo da obnove svoju veru, već da ostanu uvereni da je svetlost Hrista nezamenjiva, čak i u najdubljim senkama koje rat nosi.
Hazem BADER / AFP / Profimedia
Patrijarh Teofil
Proslava Bogojavljenja na Kasar al-Jahud ove godine bila je snažan podsetnik na snagu vere u nesigurnim vremenima. Okupljeni su osećali tugu zbog gubitaka, ali i nadu za sve što još može biti pronađeno u ovoj svetoj zemlji: ljubav, pomirenje, vera i, iznad svega, snaga koju nosi jedinstvo pravoslavnih vernika, čak i u najtežim trenucima.
Molitva nije samo izgovaranje reči, već neprekidni dijalog sa Bogom. Sveti Teofan Zatvornik otkriva kako da je doživimo srcem, pronađemo unutrašnji mir i ostvarimo dublju povezanost sa Gospodom
Paroh budvanski objašnjava zašto odlazak na groblje nije najvažniji čin, kako molitva povezuje žive i upokojene i zbog čega na ovaj dan nema mesta sujeverju i pravilima koja nemaju uporište u crkvenom učenju.
U svetinji u Ilajnu, gde su ga dočekali monasi i brojni vernici, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o Božjem promislu, duhovnim korenima Srba u Australiji i svetinjama koje čuvaju veru daleko od otadžbine.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
Od večernjeg bdenija do praznične liturgije, čina Vozdviženja i celivanja Časnog krsta, ovo su najvažniji trenuci bogosluženja koje bi parohijani trebalo da poznaju.
U kragujevačkom hramu Svete Petke, mitropolit šumadijski govorio je o značenju liturgijskog poziva „U miru Gospodu se pomolimo“ i podsetio da bez mira sa Bogom nema ni istinskog zajedništva sa bližnjima.
Posle čitanja Jevanđelja, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio o lepoti Božije tvorevine, blagodati Duha Svetog i pozvao vernike da svoju svakodnevicu usklade sa Svetim pismom.
Paroh budvanski objašnjava zašto odlazak na groblje nije najvažniji čin, kako molitva povezuje žive i upokojene i zbog čega na ovaj dan nema mesta sujeverju i pravilima koja nemaju uporište u crkvenom učenju.
U besedi za petak 19. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički tumači Hristovu molitvu i otkriva šta ona govori o božanskoj ljubavi, jedinstvu Svete Trojice i očišćenju srca od greha.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola i jevanđelista Jovana Bogoslova po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog apostola Jakova Alfejevog. Katolička crkva obeležava Svetog Jovana Henrija Njumana i Svetog Dionisija sa drugovima, dok Jevreji i muslimani nemaju veliki praznik.