Uspomena na najuzvišeniji trenutak u životu Gospoda, krštenje Isusa Hrista, ove godine obeležena je smanjenim brojem vernika, ali sa nezamenjivom verom koja ne prestaje da svetli, uprkos ratnim dešavanjima koja potresaju Bliski istok.
Na svetom i uzvišenom mestu Kasar al-Jahud, gde je kršten Isus Hristos, danas je održano tradicionalno sabranje u susret Bogojavljenju, danu kada se u pravoslavnoj crkvi sećamo najuzvišenijeg trenutka u životu Gospoda – dana kada je Hrista u reci Jordan krstio Sveti Jovan Krstitelj. Liturgija koju je služio patrijarh jerusalimski Teofil okupila je hodočasnike iz svih pravoslavnih zemalja, ali ono što je bio snažan kontrast ovom veličanstvenom događaju jeste samo okruženje.
Kasar al-Jahud, jedno od najsvetijih hrišćanskih svetilišta, čini se da je ovekovečeno s nečim dubljim od samog svetog čina. Prostor gde je Isus primio Svetu tajnu krštenja, danas je pod ozbiljnim znakovima ratnih dejstava koja ne prestaju da potresaju Bliski istok.
Iako su hodočasnici s hrišćanskom smirenošću prisustvovali liturgiji, potom i litiji, osetila se neizbrisiva napetost u vazduhu, gotovo kao da miris baruta nije mogao da bude zanemaren ni u ovakvom svetom trenutku. Taj nemir je odzvanjao ne u rečima molitve, već u tišini među sabranima koji su hodali kroz to sveto, ali i kroz krvavo tlo.
Hazem BADER / AFP / Profimedia
Kasar al-Jahud, jedno od najsvetijih hrišćanskih svetilišta
Ove godine, broj hodočasnika bio je daleko manji nego u mirnijim vremenima. Nisu bile okupljene grupe vernika iz svih delova sveta, kao u prošlim godinama, decenijama, vekovima. Mnogi su morali da se povuku zbog nesigurnosti u regionu, te su brojni manastiri, crkve i vernici ostali udaljeni od ovog svetog mesta, čineći trenutak još težim i melankoličnijim.
Ipak, hodočasnici iz Srbije, Grčke, Rumunije, Rusije i drugih pravoslavnih zemalja nisu posustali. Njihove molitve, ispunjene tugom i nadom, mogle su se čuti kroz pesmu himni i zvuke liturgije koja je trajala do zlatnog zalaska sunca nad Jordanskom dolinom.
U trenutku kada je patrijarh Teofil bacao krst u vodu Jordana, čin vodoosvećenja postao je ne samo simboličan čin obnove vere, već i podsećanje na neizbrisivo nasleđe i svetlost koja je kroz vekove, unatoč svim tminama, dolazila iz tog kraja sveta. Tradicija pogružavanja u vodu Jordana, koja je bila praktikovana u vreme Isusovog krštenja, nastavila se i danas, kao čin očišćenja i duhovnog pomirenja. Ali te reke, sada zagađene ratnim dejstvima i krvavim sukobima, više ne nose samo svetlost.
Iako je atmosfera bila ispunjena molitvama i verom, osećala se snažna nesigurnost dok su hodočasnici dolazili sa željom da očiste svoje duše, dok su im istovremeno oči bile uprte u horizont gde je mir još uvek dalek. Sveta voda, koju su dobijali na ovom mestu, činila je da vernici ne samo da obnove svoju veru, već da ostanu uvereni da je svetlost Hrista nezamenjiva, čak i u najdubljim senkama koje rat nosi.
Hazem BADER / AFP / Profimedia
Patrijarh Teofil
Proslava Bogojavljenja na Kasar al-Jahud ove godine bila je snažan podsetnik na snagu vere u nesigurnim vremenima. Okupljeni su osećali tugu zbog gubitaka, ali i nadu za sve što još može biti pronađeno u ovoj svetoj zemlji: ljubav, pomirenje, vera i, iznad svega, snaga koju nosi jedinstvo pravoslavnih vernika, čak i u najtežim trenucima.
Molitva nije samo izgovaranje reči, već neprekidni dijalog sa Bogom. Sveti Teofan Zatvornik otkriva kako da je doživimo srcem, pronađemo unutrašnji mir i ostvarimo dublju povezanost sa Gospodom
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Artemona po starom i Svetog mučenika Vasilija Amasijskog po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Nedelju Dobrog pastira, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.
Poglavar Katoličke crkve ponovio stav o blagoslovima istopolnih parova, osvrnuo se na nemačke inicijative i upozorio da bi dalje zaoštravanje rasprave moglo produbiti podele unutar Crkve.
Odlazak bugarskog arhijereja iz hrama Svetog Đorđa u Carigradu, nakon odluke o učešću predstavnika drugih crkava u službi, razotkrio je napetosti koje su se već danima gomilale iza svečanog poretka vaskršnje službe.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Ovaj dan, pretprazništvo Bogojavljenja, podseća nas na važnost unutrašnje čistote i pokajanja, dok se pripremamo za slavlje Hristovog krštenja i božanskog osvećenja.
Mnogi se pitaju da li moraju oba dana u crkvu, da li je kupanje obavezno i šta se zaista računa pred Bogom - evo šta kaže crkvena praksa, a šta narodno predanje.
Upozorenje velikog srpskog duhovnika 20. veka razotkriva uzrok koji mnogi izbegavaju da priznaju i pokazuje zašto se izlaz ne traži oko nas, već u ličnoj promeni.
Odlazak bugarskog arhijereja iz hrama Svetog Đorđa u Carigradu, nakon odluke o učešću predstavnika drugih crkava u službi, razotkrio je napetosti koje su se već danima gomilale iza svečanog poretka vaskršnje službe.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.