Uspomena na najuzvišeniji trenutak u životu Gospoda, krštenje Isusa Hrista, ove godine obeležena je smanjenim brojem vernika, ali sa nezamenjivom verom koja ne prestaje da svetli, uprkos ratnim dešavanjima koja potresaju Bliski istok.
Na svetom i uzvišenom mestu Kasar al-Jahud, gde je kršten Isus Hristos, danas je održano tradicionalno sabranje u susret Bogojavljenju, danu kada se u pravoslavnoj crkvi sećamo najuzvišenijeg trenutka u životu Gospoda – dana kada je Hrista u reci Jordan krstio Sveti Jovan Krstitelj. Liturgija koju je služio patrijarh jerusalimski Teofil okupila je hodočasnike iz svih pravoslavnih zemalja, ali ono što je bio snažan kontrast ovom veličanstvenom događaju jeste samo okruženje.
Kasar al-Jahud, jedno od najsvetijih hrišćanskih svetilišta, čini se da je ovekovečeno s nečim dubljim od samog svetog čina. Prostor gde je Isus primio Svetu tajnu krštenja, danas je pod ozbiljnim znakovima ratnih dejstava koja ne prestaju da potresaju Bliski istok.
Iako su hodočasnici s hrišćanskom smirenošću prisustvovali liturgiji, potom i litiji, osetila se neizbrisiva napetost u vazduhu, gotovo kao da miris baruta nije mogao da bude zanemaren ni u ovakvom svetom trenutku. Taj nemir je odzvanjao ne u rečima molitve, već u tišini među sabranima koji su hodali kroz to sveto, ali i kroz krvavo tlo.
Hazem BADER / AFP / Profimedia
Kasar al-Jahud, jedno od najsvetijih hrišćanskih svetilišta
Ove godine, broj hodočasnika bio je daleko manji nego u mirnijim vremenima. Nisu bile okupljene grupe vernika iz svih delova sveta, kao u prošlim godinama, decenijama, vekovima. Mnogi su morali da se povuku zbog nesigurnosti u regionu, te su brojni manastiri, crkve i vernici ostali udaljeni od ovog svetog mesta, čineći trenutak još težim i melankoličnijim.
Ipak, hodočasnici iz Srbije, Grčke, Rumunije, Rusije i drugih pravoslavnih zemalja nisu posustali. Njihove molitve, ispunjene tugom i nadom, mogle su se čuti kroz pesmu himni i zvuke liturgije koja je trajala do zlatnog zalaska sunca nad Jordanskom dolinom.
U trenutku kada je patrijarh Teofil bacao krst u vodu Jordana, čin vodoosvećenja postao je ne samo simboličan čin obnove vere, već i podsećanje na neizbrisivo nasleđe i svetlost koja je kroz vekove, unatoč svim tminama, dolazila iz tog kraja sveta. Tradicija pogružavanja u vodu Jordana, koja je bila praktikovana u vreme Isusovog krštenja, nastavila se i danas, kao čin očišćenja i duhovnog pomirenja. Ali te reke, sada zagađene ratnim dejstvima i krvavim sukobima, više ne nose samo svetlost.
Iako je atmosfera bila ispunjena molitvama i verom, osećala se snažna nesigurnost dok su hodočasnici dolazili sa željom da očiste svoje duše, dok su im istovremeno oči bile uprte u horizont gde je mir još uvek dalek. Sveta voda, koju su dobijali na ovom mestu, činila je da vernici ne samo da obnove svoju veru, već da ostanu uvereni da je svetlost Hrista nezamenjiva, čak i u najdubljim senkama koje rat nosi.
Hazem BADER / AFP / Profimedia
Patrijarh Teofil
Proslava Bogojavljenja na Kasar al-Jahud ove godine bila je snažan podsetnik na snagu vere u nesigurnim vremenima. Okupljeni su osećali tugu zbog gubitaka, ali i nadu za sve što još može biti pronađeno u ovoj svetoj zemlji: ljubav, pomirenje, vera i, iznad svega, snaga koju nosi jedinstvo pravoslavnih vernika, čak i u najtežim trenucima.
Molitva nije samo izgovaranje reči, već neprekidni dijalog sa Bogom. Sveti Teofan Zatvornik otkriva kako da je doživimo srcem, pronađemo unutrašnji mir i ostvarimo dublju povezanost sa Gospodom
U sredu sedme sedmice po Vaskrsu čitamo važnu pouku jednog od najdubljih duhovnih učitelja pravoslavlja — o tamnoj noći duše, dolasku Gospoda i prepoznavanju Hrista u sopstvenom stradanju
Na praznik Svetih cara Konstantina i carice Jelene, patrijarh srpski služio je liturgiju u Beogradu i u nadahnutoj besedi poručio da prava sloboda ne znači činiti šta god poželimo, već biti oslobođen od đavola, smrti i greha kroz zajednicu sa Hristom.
U potresnom susretu s poznanicom koja se nakon razvoda preobrazila u osobu punu bola i očajanja, arhimandrit nudi snažan duhovni savet: molitva, ispovest i život sa Hristom nisu kraj, već novi početak.
Iz Patre dolazi svedočenje o sedmogodišnjoj devojčici sa agresivnim oblikom leukemije. Veče pred zakazanu hemoterapiju, njena majka se u suzama molila Svetom Paisiju.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
Ovaj dan, pretprazništvo Bogojavljenja, podseća nas na važnost unutrašnje čistote i pokajanja, dok se pripremamo za slavlje Hristovog krštenja i božanskog osvećenja.
U srcu drevne svetinje, uz svetu liturgiju i blagoslov mitropolita mileševskog, vernici su proslavili manastirsku slavu, prisetivši se puta ka spasenju i snage zajedništva u Hristu.
U sredu sedme sedmice po Vaskrsu čitamo važnu pouku jednog od najdubljih duhovnih učitelja pravoslavlja — o tamnoj noći duše, dolasku Gospoda i prepoznavanju Hrista u sopstvenom stradanju
U potresnom susretu s poznanicom koja se nakon razvoda preobrazila u osobu punu bola i očajanja, arhimandrit nudi snažan duhovni savet: molitva, ispovest i život sa Hristom nisu kraj, već novi početak.
Iz Patre dolazi svedočenje o sedmogodišnjoj devojčici sa agresivnim oblikom leukemije. Veče pred zakazanu hemoterapiju, njena majka se u suzama molila Svetom Paisiju.
Iz Patre dolazi svedočenje o sedmogodišnjoj devojčici sa agresivnim oblikom leukemije. Veče pred zakazanu hemoterapiju, njena majka se u suzama molila Svetom Paisiju.
U neposrednoj blizini čuvenog zamka i Malkoč-begove džamije, ova crkva čuva arhitektonske vrednosti i istorijska sećanja, i svedoči o duhovnoj snazi i istrajnosti srpske zajednice koja vekovima neguje veru i identitet u mađarskoj Baranji.
U neposrednoj blizini čuvenog zamka i Malkoč-begove džamije, ova crkva čuva arhitektonske vrednosti i istorijska sećanja, i svedoči o duhovnoj snazi i istrajnosti srpske zajednice koja vekovima neguje veru i identitet u mađarskoj Baranji.
Više od dve decenije nakon upokojenja oca Gavrila (Antonijeviča), njegove reči – o krvavom mesecu nad Kosovom, Beogradu bez blagoslova i sudbini pravoslavlja – i dalje bude snažne emocije, tumačenja i poziv na pokajanje.