Ovaj dan, pretprazništvo Bogojavljenja, podseća nas na važnost unutrašnje čistote i pokajanja, dok se pripremamo za slavlje Hristovog krštenja i božanskog osvećenja.
Srpska pravoslavna crkva 18. januara obeležava Krstovdan, dan koji je pretprazništvo Bogojavljenja, koje nas duhovno priprema za veliki događaj – Hristovo krštenje. Iako se često doživljava kao poseban praznik, Krstovdan je u crkvenom učenju uvod u slavlje Bogojavljenja, kada se slavi Hristovo krštenje u reci Jordan, a kroz njega osvećenje sveta.
Ovaj dan, kroz liturgijske obrede i čin vodoosvećenja, podseća nas na duhovnu obnovu i pokajanje. Vernici širom srpskih zemalja okupljaju se u crkvama, gde se služi sveta liturgija, a zatim obavlja čin vodoosvećenja, koji simbolizuje osvećenje Hristovom blagodati. Iako je Krstovdan pretprazništvo, on ima duboko značanje za duhovni život vernika, jer nas podseća na potrebu za unutrašnjim čišćenjem pred veliki praznik Bogojavljenja.
Printscreen
Ikona krštenja Isusa Hrista u reci Jordan
Sutradan, na sam dan Bogojavljenja, voda se osvećuje i van crkava, na rekama i drugim vodenim tokovima, ponovo podsećajući verne na krštenje Isusa Hrista od strane Svetog Jovana Krstitelja. Ovaj čin, koji se praktikuje u mnogim pravoslavnim zajednicama, ima duboko simboličko značenje – voda, koja je postala sredstvo za duhovnu pročišćenost, postaje vidljiv znak Božje blagodati koja osvežava verne.
Post na Krstovdan, koji crkva propisuje, kao i praksa koja se ustalila u narodu da se na ovaj dan temeljno čisti dom, ukazuju na težnju za unutrašnjim duhovnim pročišćenjem. Iako Krstovdan prethodi Bogojavljenju, on ima posebno značenje za svakog vernika. Kroz ove obrede, verni narod Srpske pravoslavne crkve priprema sebe da dočeka svetlost, pokajanje i obnovu koje Bog donosi sa dolaskom Božije blagodati, koja je najplastičnije vidljiva kroz osvećenje vode na Bogojavljenje.
Od 10. januara do Bogojavljenja traje vreme koje narodna tradicija povezuje sa prisustvom nečistih sila, dok teolozi i sveštenici ukazuju na značaj božićne radosti i duhovnog smisla ovog perioda.
Reči svetogorskog starca o ljudskoj slabosti otkrivaju zašto jedan pad ne mora da bude kraj borbe, već trenutak iz kojeg se može izvući važna pouka za ono što dolazi.
Na prazničnoj liturgiji vernicima se obratio mitropolit dalmatinski Nikodim, pozvavši ih da ljubav prema Bogu potvrde brigom o bližnjima i da nastave tradiciju svojih predaka.
Liturgiju su služili vladike Isihije i Kirilo, a verni narod u hrvatskoj prestonici dobio je mogućnost molitvenog poklonjenja svetim moštima Svetog vladike Nikolaja i Svetog Justina Ćelijskog.
Govoreći nad odrom upokojene monahinje, arhiepiskop šumadijski podsetio je na njen podvig, šest i po decenija provedenih u monaškom činu i pozvao okupljene na molitvu, pokajanje i pripremu za susret sa Gospodom.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Mnogi se pitaju da li moraju oba dana u crkvu, da li je kupanje obavezno i šta se zaista računa pred Bogom - evo šta kaže crkvena praksa, a šta narodno predanje.
Hramovi širom zemlje otvaraju vrata vernicima koji se okupljaju da se prisete prvih hrišćana, učestvuju u vodoosvećenju i potvrde svoj duhovni put kroz post i molitvu.
U istom datumu susreću se priča o čaši otrova koja nije naudila i praznik koji priprema verne za Bogojavljenje – a iza toga stoji poruka koja se tiče svakog čoveka.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnogučenika Dometija po starom, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti prorok Samuilo. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Bernarda, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Od osvećenih plodova i litija do neobičnih običaja u različitim zemljama, iza ovog praznika krije se priča mnogo dublja od onoga što se vidi na prvi pogled.
Nove pesme mitropolita zvorničko-tuzlanskog posvećene su svetiteljima, Presvetoj Bogorodici, monaškom životu, veri i duhovnom podvigu, a nastale su prema njegovim autorskim stihovima.
Pevačica je tokom privatne posete manastiru Varlam provela tri sata, upoznala se sa monaškim životom i zatražila savet o duhovnim pitanjima od starešine ovog drevnog središta Pravoslavne crkve.
Kada su se Mihajlo i Ana izgubili u šumi, neobičan drveni krstić i zvuk crkvenog zvona poveli su ih putem na kojem su otkrili da pomoć ponekad stiže onda kada joj se najmanje nadamo.
Tokom praznične Liturgije u hramu Svetog pravednog Josifa u Hjustonu primili su Svetu tajnu krštenja i miropomazanja, a njihov dolazak u Pravoslavnu crkvu bio je deo samog bogosluženja.