Molitva nije samo izgovaranje reči, već neprekidni dijalog sa Bogom. Sveti Teofan Zatvornik otkriva kako da je doživimo srcem, pronađemo unutrašnji mir i ostvarimo dublju povezanost sa Gospodom
Molitva je srce duhovnog života, nit koja povezuje čoveka sa Bogom, neprekidni razgovor duše sa Tvorcem. Sveti Teofan Zatvornik, jedan od najvećih duhovnih učitelja pravoslavlja, ostavio nam je dragocene pouke o molitvenom životu, dajući smernice kako da steknemo istinsko molitveno raspoloženje. Njegove reči ne samo da poučavaju, već i nadahnjuju, vodeći nas ka dubljoj povezanosti sa Bogom.
Duhovna dubina molitve
Sveti Teofan nas podseća da molitva nije puko izgovaranje reči, već unutrašnji pokret srca. On nas uči da se molitvi moramo učiti, kao što se učimo bilo kojoj drugoj veštini. Suština molitve nije samo u njenom spoljašnjem obliku, već u njenom duhovnom dejstvu – u sposobnosti da podstakne um i srce na bogopoznanje i bogoljublje.
Profimedia
Umesto da se molitve brzo pročitaju, bolje je postaviti vremenski okvir i u tom vremenu posvetiti se molitvi bez žurbe
Da bismo stekli takvu molitvenu veštinu, Sveti Teofan savetuje:
Ne žuriti sa molitvom: Molitva treba da bude polagana, gotovo kao pevanje. U stara vremena sve molitve bile su preuzete iz psalama i pevale su se. Ovaj ritam omogućava duši da prodre u smisao reči i da se sjedini sa njima.
Udubiti se u svaku reč: Molitva nije samo intelektualni čin, već treba da budi osećanja. Kada izgovaramo molitvene reči, potrebno je da ih osetimo i proživimo u srcu.
Vreme u molitvi važnije od količine molitava: Umesto da se molitve brzo pročitaju, bolje je postaviti vremenski okvir (četvrt sata, pola sata) i u tom vremenu posvetiti se molitvi bez žurbe.
Ne oslanjati se na sat: Kada stojimo na molitvi, ne smemo gledati na časovnik jer to remeti unutrašnju sabranost.
Priprema srca pre molitve: U slobodno vreme treba razmišljati o molitvama, često ih čitati i ponavljati u srcu, kako bi, kada stanemo na molitvu, osećanja bila unapred probuđena.
Kombinovati gotove i lične molitve: Molitveni kanoni su važni, ali je još važnije da molitva bude živa. Kada se u srcu javi snažno osećanje, treba prekinuti čitanje i iskazati Bogu sopstvenu molitvu, uz poklone.
Schutterstock
Kada izgovaramo molitvene reči, potrebno je da ih osetimo i proživimo u srcu
Molitveni život kroz dan
Molitva ne treba da bude ograničena samo na jutarnje i večernje molitve, već treba da bude prisutna tokom celog dana. Kada obaveze ne dozvoljavaju da u potpunosti završimo molitveno pravilo, Sveti Teofan nas podseća da Bog nije u broju molitava, već u iskrenosti srca. Nekoliko poklona i kratak, ali iskren vapaj Bogu mogu biti dovoljni.
Molitveni život ne sme se svesti na mehaničku obavezu. Pravilo postoji da nas rukovodi, a ne da njime budemo zarobljeni. Čovek treba da bude gospodar pravila, a ne njegov rob. U svakodnevnom životu postoje nepredviđene okolnosti, ali one ne smeju udaljiti dušu od molitve. Sveti Teofan naglašava: „Biti rob samo Bogu, dužan Mu posvetiti svaki minut svog života.“
Schutterstock
Molitva kao unutrašnje stanje
Suštinska molitva nije u rečima, već u neprekidnom okretanju misli i osećanja ka Bogu. To je stanje duhovne budnosti, svest o Božijem prisustvu u svakom trenutku. Sveti Teofan nas uči da misli o Božijoj sveprisutnosti, ljubavi i volji treba da budu stalno prisutne u srcu, jer su one istinska molitva.
Najbolji način da se ovo postigne jeste uporno ponavljanje kratkih molitava, poput Isusove molitve: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me!“ Ova molitva treba da se ponavlja što češće, dok ne postane deo našeg bića. Kada se ukoreni, ona postaje unutrašnja svetlost koja neprestano sjedinjuje čoveka sa Bogom.
Sveti Teofan Zatvornik nam daje dragocene savete kako da molitveni život učinimo plodonosnim. Njegove reči podsećaju nas da molitva nije puka dužnost, već radost i ljubav, najprisniji susret sa Bogom. Prava molitva nije u spoljašnjem obliku, već u stanju srca koje je uvek okrenuto Bogu. Neka nas njegove pouke podstaknu da sa većim usrdnošću prilazimo molitvi, kako bismo kroz nju neprestano hodili putem spasenja.
Molitva je za dušu nasušna potreba, isto kao što je vazduh nasušna potreba za naša pluća. I kao što bez vazduha telo ne može da živi, tako ni duša ne može bez molitve.
U srcu mirnog beloruskog mesta, mali Mihailo je doživeo čudesno isceljenje kada je slučajno upao u izvor Svetog arhangela Mihaila, a njegova priča svedoči o nepresušnoj božanskoj blagodatnosti i zaštiti koju nosi poglavar nebeskih vojski.
Usamljeni hram kod sela Edelevo u Rusiji, za koji se kaže da do njega stižu samo oni kojima vera pokaže put, zbunjuje naučnike, inspiriše vernike i privlači avanturiste iz celog sveta.
U besedi za 20. utorak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički pokazuje kako vera daruje ljudima vlast nad zlom i otkriva snagu koja nadilazi svaku opasnost.
Arhijerejski plašt, bogato ukrašen i istorijski povezan sa hrišćanskim vladarima, prenosi poruku poniznosti, liturgijske odgovornosti i unutrašnje čistote.
Čitanje Svetog pisma za 20. utorak po Duhovima pokazuje kako iz srca izviru dela koja oblikuju našu svakodnevicu i duhovni život, otkrivajući snagu oproštaja i unutrašnje odgovornosti.
Ajeti 30–33 iz sure Fussilet (41), izdvojeni za 21. oktobar, podsećaju da istrajnost u veri i činjenje dobra otvaraju vrata Božije zaštite, donose utehu duši i otkrivaju lepotu svakodnevnog poziva ka Alahu.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Sveti Teofan misli za 23. utorak po Pedesetnici ukazuje na duboko značenje molitve u životu hrišćanina i način na koji ona treba da bude iskrena i sa pažnjom upućena Bogu. On ističe da je Gospod podario opštu molitvu, "Oče naš", koja obuhvata sve naše duhovne i telesne potrebe, ali nas podseća da nije moguće jednim obraćanjem obuhvatiti sve što možemo tražiti od Boga. Stoga, postoji mogućnost da se molimo i pojedinačno, izlažući pred Gospoda svoje konkretne želje i potrebe, bilo u crkvi ili kod kuće.
Svakodnevni poslovi, koji nam često deluju kao prepreka veri, prema učenju jednog od najvećih svetitelja 19. veka mogu postati put ka spasenju – ako naučimo da u svemu vidimo Božije prisustvo.
Ruska novinarka Aleksandra Gripas otkriva kako joj je molitva, iako tada još nije bila krštena, spasla ćerku od sigurne smrti i zauvek promenila njen život i veru.
Molitva - kao vid komunikacije sa Bogom, anđelima i svecima, naša je direktna linija sa nebom, bilo da smo srećni, tužni, u problemu ili nam je život ispunjen i sve ide kako treba.
U besedi za 20. utorak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički pokazuje kako vera daruje ljudima vlast nad zlom i otkriva snagu koja nadilazi svaku opasnost.
Arhijerejski plašt, bogato ukrašen i istorijski povezan sa hrišćanskim vladarima, prenosi poruku poniznosti, liturgijske odgovornosti i unutrašnje čistote.
Čitanje Svetog pisma za 20. utorak po Duhovima pokazuje kako iz srca izviru dela koja oblikuju našu svakodnevicu i duhovni život, otkrivajući snagu oproštaja i unutrašnje odgovornosti.
Dok svet trči za trenutnim zadovoljstvima, ovaj veliki učitelj Crkve nas podseća da pravi plod dolazi samo onima koji strpljivo slede Božiji ritam i poštuju prirodni ritam duhovnog života.
Usamljeni hram kod sela Edelevo u Rusiji, za koji se kaže da do njega stižu samo oni kojima vera pokaže put, zbunjuje naučnike, inspiriše vernike i privlači avanturiste iz celog sveta.
Na ostrvcetu od svega 100 kvadratnih metara, svetinja Svetog Andreja Prvozvanog očarava posetioce bajkovitim prizorom i duhovnim mirom, postajući nezaobilazna destinacija za vernike i turiste.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.
Kada je kao vatreni katolik počeo da izveštava o zloupotrebama u Crkvi, nije slutio da će ga taj zadatak dovesti do ličnog sloma i preobražaja - i do utehe u pravoslavnoj liturgiji.
Protojerej Maksim Burdin otkriva kako je kroz mladalačka lutanja, radove u manastiru i jedan neočekivani susret u hramu pronašao svoj put do svešteničke službe.