„SA NOVIM, MONAŠKIM IMENOM U ČOVEKU SE NEŠTO ZAISTA MENJA!“: Igumanija Jelisaveta otkriva zašto je dva puta menjala ime i šta to u manastirskom životu znači
Nastojateljica Marfo-Mariinskog manastira objašnjava zašto je dva puta menjala ime, kako je od devojčice Lenčke postala duhovna majka stotinama vernika i šta je istinska ljubav prema bližnjima
U tihom kutku velegradske vreve, u samom srcu Moskve, uzdiže se duhovna oaza posvećena služenju bližnjima – Marfo-Mariinski manastir. Osnovan davne 1909. godine blagočestivim trudom velike kneginje Jelisavete Fjodorovne, ovaj manastir nije samo dom monahinja koje su se posvetile Bogu, već i svetionik ljubavi i milosrđa za sve potrebite. Od samog osnivanja, njegova misija bila je duboko utemeljena u evanđelskom pozivu na služenje – briga o bolesnima, siromašnima i napuštenima postala je njegov pečat, njegov put i zavet.
U tom svetom predanju danas korača i igumanija Jelisaveta. Njeno monaško putovanje, ispunjeno promenama imena i duhovnim sazrevanjem, jeste priča o preobražaju i potpunom predavanju Bogu. Iako je u svet došla kao Jelena, kroz postrig je najpre postala Katerina, a potom i Jelisaveta – noseći u sebi blagoslov i zavet svetiteljki koje su joj postale uzor. Ali kako sama kaže, iznad svih titula i imena, ona pre svega ostaje „sestra Jelisaveta“ – duhovna majka i uteha svima koji kucaju na vrata manastira, tražeći pomoć i reč nade.
Printscreen/ Телеканал «СПАС»
O njenom putu, izazovima monaškog života i dubokom sagledavanju lika Božijeg u svakom čoveku, govori nam u ovom nadahnutom razgovoru, otkrivajući da pravo monaštvo nije samo povučenost i tišina, već neprestana borba za očuvanje ljubavi i razumevanja u svetu koji se menja.
Intervju sa igumanijom Jelisavetom realizovan je za pravoslavnu televiziju Spas, a razgovor je vodio predsednik Sinodalnog odeljenja za odnose Crkve sa društvom i medijima i autor emisije „Parsuna“ Vladimir Romanović.
Printscreen/ Телеканал «СПАС»
Dva puta ste menjali ime. Godine 1995. Jelena je postala iskušenica Katarina, a 2013. iskušenica Katarina je postala monahinja Jelisaveta. Kako ste to doživeli? Da li je ta promena uticala na vas?
- Kada monah dobije novo ime, započinje novi život u novoj ipostasi. To svi znaju teoretski, ali u praksi se zaista tako i dešava. Mislim da je teško racionalno to objasniti, ali zaista se sa novim imenom nešto u čoveku menja. U oba slučaja, nisam znala koje ime će mi biti dato — to je za mene bilo potpuno iznenađenje. Imala sam neke pretpostavke, ali su bile pogrešne.
Nisu se ostvarile?
- Da, da. Ali možda sam u tome imala poseban blagoslov, jer su sveta velikomučenica Ekaterina i sveta prepodobnomučenica Jelisaveta moje najomiljenije svetiteljke, naročito velikomučenica Ekaterina. Divim joj se i ona mi je svojvrsni putokaz u životu. Njeno žitije mi je veoma dragoceno, tako da mi je veoma značajno što sam u svom životu nosila imena ovih svetiteljki.
Printscreen/ Телеканал «СПАС»
Danas, u 2025. godini, šta povezuje igumaniju Jelisavetu i devojku Jelenu? Ili šta je ostalo isto? Posebno ako uzmemo u obzir ne samo protok vremena, već i činjenicu da je u vašem slučaju zaista započet novi život – prvo iskušenički, a zatim monaški. Šta vas je, možda, razdvojilo?
- Znate, i dalje održavam topao odnos sa svojom prvom učiteljicom.
Mislite, učiteljicom iz osnovne škole?
- Da, učiteljicom iz osnovne škole. Ona me i danas zove Lenочка. Kada to čujem, kao da se vraćam u detinjstvo, u vreme kada sam bila samo devojčica – obična devojčica, „siva mišića“ iz osnovne škole, koja je nešto želela i ka nečemu stremlila. I taj osećaj me otrezni. Iskreno, veoma sam zahvalna svojoj prvoj učiteljici, Marini Mihajlovnoj, što je i dalje u mom životu i što me i dalje doživljava kao onu devojčicu. To me obavezuje da ne izneverim njene nade – da ostanem ta devojčica, a ne da postanem „igumanija Jelisaveta“. Neka mi Bog oprosti.
Mati, promena imena prilikom monaškog postriga je nešto što je ljudima donekle razumljivo kada se desi jednom. Ali kako ste osetili prelazak od Katerine ka Jelisaveti?
Kod svakoga je to različito. Za mene je postrig u inočestvo 1995. godine bio prekretnica u životu. Kada kažem „dan postriga“, mislim na taj inočenski postrig, jer je za mene on bio veoma značajan. Dok je monaški postrig nekako prošao neprimetnije. Ime Katerina sam nosila skoro 20 godina – duže nego što sam bila Jelena.
Printscreen/ Телеканал «СПАС»
Svaki čovek ima neku predstavu o tome šta ga čeka u životu. Verovatno ste i vi imali određena očekivanja od monaškog života. U jednom intervjuu ste rekli da ste mislili da monaštvo znači hodati ozbiljnog lica i gledati u zemlju. Šta vas je najviše iznenadilo u monaštvu?
Ne bih rekla da su to bila samo monaška iskustva, već iskustva života uopšte. Ali pošto je ceo moj život monaški…
Život je život.
- Da, ali u poslednje vreme sve više razmišljam o tome koliko sam godina provela u manastiru, pokušavajući da izgradim ispravne odnose sa ljudima oko sebe. Ranije su mi govorili: „Ljudi su različiti, moraš ih prihvatiti kakvi jesu.“ Ali i dalje se iznova čudim koliko su zaista različiti! I što ih više upoznajem, sve više shvatam da, uprkos svojim slabostima, oni nose lik Božiji u sebi. Kao što je govorio sveti Jovan Kronštatski – greh je samo nesreća čoveka, ali lik Božiji u njemu ostaje. I upravo ta spoznaja mi je najveće otkriće – neprestano uočavanje tog lika Božijeg u ljudima.
Monahinja iz Belorusije je otkrila tajnu svrsishodnog i isplativog rada, nakon što je naglasila da se svaki predmet na štandu koji prodaje u ime sestrinstva prodaje zahvaljujući jednoj stvari.
Sestra Hatarina je pričala o prelomnom trenutku kada je, usled duhovne praznine, otkrila veru i odlučila da se posveti monaštvu, što nije naišlo na razumevanje kod njenih roditelja koji su, na kraju, preminuli ubrzo nakon njenog odlaska u manastir.
Na praznik posvećen Svetom proroku Naumu, u ovoj drevnoj svetinji obavljen je čin monašenja, kojim je bratstvo obogaćeno novim monasima – Efrosinom i Nikolajem, a ovaj događaj donosi novu duhovnu snagu celoj Eparhiji timočkoj.
Pred smiraj svog ovozemaljskog života, monahinja je ostavila poruku koja je rasplakala sestrinstvo manastira. Simbolika njenog čina nosi snažnu poruku o veri, nadi i onome što dolazi posle…
Na liturgiji u Patrijaršijskoj kapeli Svetog Simeona, blaženopočivši patrijarh srpski je podsetio da molitva za upokojene nije samo tuga, već i izraz ljubavi, nade i duhovnog zajedništva koje traje kroz vekove.
Ispovest, kako kaže sveštenik, nije nešto što treba odlagati zbog toga što se greh možda iznova ponovlja, jer u tom procesu duhovne borbe Božija blagodat je ključna.
Na Zadušnice, Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi Misli za svak idan u godini upozorava da nema drugog trenutka za pokajanje osim sadašnjeg – jer niko ne zna kada će se njegov život završiti.
Iguman manastira Ribnica objašnjava kroz konkretne primere da li iza nečijih problema stoji bolest ili delovanje zlih sila, daje duhovne savete i ukazuje na molitveni put koji otkriva pravu prirodu patnje.
Mnogi se plaše da nose stvari pokojnika, verujući da one nose lošu energiju. Sveštenik Andrej Efanov razjašnjava ovu dilemu i otkriva šta Crkva zaista kaže o tome.
Mati Minodora (Ružić) poziva verni narod da zajedničkim snagama izgrade prvu svetinju u opštini Foča, koja će postati simbol duhovne snage i zajedništva.
Na liturgiji u Patrijaršijskoj kapeli Svetog Simeona, blaženopočivši patrijarh srpski je podsetio da molitva za upokojene nije samo tuga, već i izraz ljubavi, nade i duhovnog zajedništva koje traje kroz vekove.
Ispovest, kako kaže sveštenik, nije nešto što treba odlagati zbog toga što se greh možda iznova ponovlja, jer u tom procesu duhovne borbe Božija blagodat je ključna.
Na Zadušnice, Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi Misli za svak idan u godini upozorava da nema drugog trenutka za pokajanje osim sadašnjeg – jer niko ne zna kada će se njegov život završiti.
Nakon što je brod, malo pre ponoći, udario u ledeni breg i počeo da tone, otac Tomas je smatrao da mu je dužnost da pomogne uplašenim putnicima - duhovno, ali i fizički.
Rastao je u porti crkve Svetog Arhangela Mihaila u Gornjem Nerodimlju, mestu gde su, prema predanju, Nemanjići stolovali, a gde od 1999. godine nije kročila srpska noga.
Prve zadušnice u godini obeležavaju se 22. februara – saznajte kako da se pripremite, šta je važno doneti u hram i zašto je molitva za pokojnike neizmerno značajna.
Koljivo nije samo deo običaja, već dubok simbol vaskrsenja i večnog života. Ovo je autentičan način pripreme koji monasi sa Atosa koriste kroz generacije – primeren za prve Zadušnice u 2025. godini.