TRIDESET GODINA PROVEO U ZATOČENIŠTVU, ALI NIJE DAO NA PRAVOSLAVLJE: Danas je Sveti Teofilakt, episkop nikomidijski
Skupo ga koštalo što se zamerio caru.
Nikada iz naših usta ne treba da izađe zla reč, reč koja nije osoljena blagodaću Božijom, govorio je Sveti Nektarije Eginski.
U hrišćanstvu, reč ima duboko duhovno značenje i ogromnu moć. U Svetom pismu, reči su često povezane sa životom, svetlom, i istinom. Hrišćanin je pozvan da svojim rečima ne samo da izražava misli, već i da doprinosi duhovnom rastu, ljubavi i miru među ljudima. Svaka reč koja izlazi iz njegovih usta treba da odražava duboku pobožnost i božansku blagodat koja obasjava srce.
Lepa reč, koja je iskrena i izgovorena iz srca ispunjenog verom, ima moć da menja na bolje. Ona je poput semena koje, zasađeno u duši, donosi plodove ljubavi, međusobnog razumevanja, radosti i mira.
Takve reči rađaju ljubav prema Bogu i bližnjemu, umesto straha i mržnje. U svakodnevnoj komunikaciji, pobožna reč nas podseća na to da smo pozvani da budemo nosioci svetlosti i mira u svetu.
To je u svojim mislima isticao i Sveti Nektarije Eginski.
"Blagoslovene reči hrišćanina odlikuju se iskrenom pobožnošću. Takve reči u duši rađaju ljubav, donoseći mir i radost. Nasuprot tome, nepobožna reč rađa mržnju, razdor, zavist, sukobe i ratove. Treba, dakle, uvek da budemo pobožni. Nikada iz naših usta ne treba da izađe zla reč, reč koja nije osoljena blagodaću Božijom. Naše reči treba da budu uvek reči dobra, reči koje svedoče Hrista i doprinose duhovnom dobru".
Skupo ga koštalo što se zamerio caru.
Zapamtimo da je pominjanje na Božanskoj liturgiji najveće dobro za one koji su nam dragi
Svi oni bili su mladići, vojnici rimskog cara Likinija i svi su tvrdo verovali u Isusa Hrista.
Mladenčiće bi obavezno trebalo premazati medom.
Malo vas potkači, malo vas ponizi i vi to želite da trpite. I ono malo što je ostalo žara iz kadionice hoće da ugase, govorio je otac Rafailo o "modernim vešticama".
Iako nije verovao u Boga, žandarm je ostao zapanjen kada je shvatio da je razgovarao sa svetiteljem iz Egine, koji je preminuo tri godine pre toga. Taj čudesni događaj zauvek ga je promenio i vratio u veru.
U pustinju ga je doveo njegov angel hranitelj.
Napisao je mnoga poučna dela na grčkom i latinskom jeziku. Naročito je čuvena njegova grčko-latinska Sintagma.
Na Zadušnice bi trebalo otići u hram, zapaliti sveću za pokoj duša, predati imena upokojenih za pomen i doneti žito na osvećenje.
Duhovna pouka koja otkriva kako zajednička molitva Crkve postaje snažan kanal milosrđa i povezanosti između generacija.
Sveštenik Predrag Šćepanović otkriva kako Zadušnice nisu samo običaj, već trenutak u kojem ljubav prema upokojenima i vera dobijaju oblik kroz molitvu, svetlost sveće i simboliku koljiva.
Posle duge i teške bolesti, monah poznat po smirenosti i predanosti molitvi upokojio se u Gospodu - opelo i sahrana zakazani za sutra.
Isceljivao je bolesti i izgonio zle duhove.
U selu Vasta crkva iz 12. veka odoleva vremenu i ljudskim rukama, dok njeni listovi i grane stvaraju neponovljiv spoj vere, prirode i istorije.
Dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči upozorava da je reč o smišljenom potezu koji prevazilazi administraciju i zadire u samu suštinu vere i identiteta.
Bez znanja bratstva prepisani groblje i temelji crkve, dok se zemljište nadomak manastira prodaje za izgradnju hotela i motela.
Gotovo da nema vernika koji, ulazeći u crkvu, najpre ne priđe mestu za sveće – bilo da se moli za zdravlje svojih bližnjih ili za pokoj duša upokojenih.
Sveti oci su opominjali da je uzaludno vapiti Bogu ako ne postoji trud da se sopstveni život uskladi sa zapovestima.
Nakon liturgije koju je služio mitropolit šumadijski Jovan, sveštenici iz tri namesništva i profesori Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta otvorili su razgovor o izazovima crkvenog života koji se ne vide sa ambona.