Odgovor Svetog Pajsija, slomljenom ocu nastradalog mladića, izrečen bez osude, ali sa dubokom verom u Božiju milost, otvorio je prozor nade koji nikada neće biti zatvoren.
Postoji bol koji probija kosti. Bol koji ne zna za jutro, ni za veče. Bol koji oduzima dah, ne ostavljajući prostora ni za plač, ni za reč. To je muka oca koji je izgubio svoje dete — i to ne bilo kako, već u jednoj strašnoj tišini, u praznini koju ostavi samoubistvo. Na jednu takvu priču podseća arhimandrit Makarije, iguman manastira Savina.
Očevi inače ćute. Ćute kad ih boli. Ali tada, pred starcem Pajsijem, jedan otac je progovorio. I izgovorio najtežu istinu:
- Sin mi je izvršio samoubistvo, skočio je sa zgrade. Mogu nekako da podnesem tugu što ga nema. Ali ne mogu da podnesem da je on završio u paklu. To nikako ne mogu da podnesem.
Printscreen/YouTube
Starac Pajsije
Reči su padale teške kao kamen, ali starac ih nije dočekao pogledom osude. Nije pitao šta je bilo, ni zašto. Gledao je ravno u dušu tog oca i odgovorio blagim, a opet potresnim rečima, koje ostaju zapisane u večnosti:
- On je skočio sa petog sprata. Od petog sprata do zemlje, koliko ima vremena? Samo jednom da je rekao: "Gospode, pomiluj me", Bog bi ga primio.
U toj rečenici leži čitava teologija milosti. Jer Bog ne broji padove. Bog broji uzdahe duše. On ne meri trajanje molitve, nego njenu iskrenost.
Starac Pajsije nije davao lažnu utehu. Nije govorio ono što bi neko želeo da čuje. On je govorio ono što jeste - da Bog nije sudija koji čeka da kazni, već Otac koji jedva čeka da zagrli. Čovek može pasti, ali ako se njegova duša, u deliću sekunde, samo malo okrene ka nebu, ta okrenutost biva dovoljna.
Iguman Makarije je kazao i poučio nas sve:
- Kajanjem Bog ga odmah grabi sa spasenjem.
SPC
Iguman Makarije
To „grabi“ nije grub izraz, već snažan, jer tako izgleda ljubav Očeva: silovita u milosti, brza u spasavanju, neumorna u traženju izgubljenog sina.
Zato ova priča nije samo o smrti. Ovo je priča o nadi. O Bogu koji se spušta brže od svakog pada. O vapaju koji traje kraće od sekunde, ali ima težinu večnosti. O milosti koja ne pita za prošlost, već traži pokret srca.
I zato, ti koji tuguješ - ne ostaj u očajanju. Seti se da postoji Bog koji čuje i ono što nije izgovoreno. Koji vidi suze i kad ih skrivamo. I koji, baš kao u priči o izgubljenom sinu, trči da zagrli čak i kad mi mislimo da za zagrljaj nije vreme.
Profesorskim umom i pastirskim srcem, otac Darko razotkriva savremene zablude o jedinstvu crkava, govori o raskolu Moskve i Carigrada, veri u doba sinkretizma i zašto su ljudi sve češće u potrazi za nepokolebljivim.
Od nekadašnja dva poljupca do prepoznatljivog znaka identiteta, ovaj gest prerastao je u potvrdu vere, istorije i pripadnosti – dok isti pravoslavni okvir kod drugih naroda nije dobio isto značenje.
Pravoslavna vera nas uči da krst koji nosimo nije samo spoljašnje stradanje, već i unutrašnja borba da sačuvamo dobrotu i milosrđe čak i onda kada smo povređeni.
Kako geopolitička napetost raste, starci sa Svete gore upozoravaju da današnji događaji odjekuju proroštvima Svetog Kozme, Svetog Pajsija i Svetog Porfirija, pozivajući vernike na budnost i nadu.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Bog je taj koji priziva u život i koji poziva iz ovog života. Dakle, Bog ima konačnu reč, govori otac Aleksandar o samoubistvu, ali i naglašava da niko nikome, ipak, ne sme i ne treba da sudi.
Od nekadašnja dva poljupca do prepoznatljivog znaka identiteta, ovaj gest prerastao je u potvrdu vere, istorije i pripadnosti – dok isti pravoslavni okvir kod drugih naroda nije dobio isto značenje.
Pravoslavna vera nas uči da krst koji nosimo nije samo spoljašnje stradanje, već i unutrašnja borba da sačuvamo dobrotu i milosrđe čak i onda kada smo povređeni.
Kako geopolitička napetost raste, starci sa Svete gore upozoravaju da današnji događaji odjekuju proroštvima Svetog Kozme, Svetog Pajsija i Svetog Porfirija, pozivajući vernike na budnost i nadu.
Ketrin Krik je od audicija za filmove došla do punih arena i miliona pregleda, uz egzorcizme obećava isceljenja, dok verski analitičari upozoravaju da iza svega stoji zloupotreba vere i profit.
Dok istraživanja beleže rast broja onih koji se izjašnjavaju kao vernici, otac Vasilije podseća na razliku između spoljašnje discipline i istinskog preobražaja i pobožnosti.
Na univerzitetu u Kjotu napravljen je humanoid Budaroid koji odgovara na pitanja ljudi, učestvuje u obredima i prilagođava svoje odgovore svakom sagovorniku.
U besedi za četvrtak 4. nedelje Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako Hristos menja običnog čoveka u naslednika, dajući mu moć da vlada sobom, svojim mislima i svetom oko sebe.
Dva značajna spomena padaju istog dana, pa Tipik nalaže drugačiji raspored kako bi oba bila proslavljena bez skraćivanja i narušavanja bogoslužbenog poretka.