Odgovor Svetog Pajsija, slomljenom ocu nastradalog mladića, izrečen bez osude, ali sa dubokom verom u Božiju milost, otvorio je prozor nade koji nikada neće biti zatvoren.
Postoji bol koji probija kosti. Bol koji ne zna za jutro, ni za veče. Bol koji oduzima dah, ne ostavljajući prostora ni za plač, ni za reč. To je muka oca koji je izgubio svoje dete — i to ne bilo kako, već u jednoj strašnoj tišini, u praznini koju ostavi samoubistvo. Na jednu takvu priču podseća arhimandrit Makarije, iguman manastira Savina.
Očevi inače ćute. Ćute kad ih boli. Ali tada, pred starcem Pajsijem, jedan otac je progovorio. I izgovorio najtežu istinu:
- Sin mi je izvršio samoubistvo, skočio je sa zgrade. Mogu nekako da podnesem tugu što ga nema. Ali ne mogu da podnesem da je on završio u paklu. To nikako ne mogu da podnesem.
Printscreen/YouTube
Starac Pajsije
Reči su padale teške kao kamen, ali starac ih nije dočekao pogledom osude. Nije pitao šta je bilo, ni zašto. Gledao je ravno u dušu tog oca i odgovorio blagim, a opet potresnim rečima, koje ostaju zapisane u večnosti:
- On je skočio sa petog sprata. Od petog sprata do zemlje, koliko ima vremena? Samo jednom da je rekao: "Gospode, pomiluj me", Bog bi ga primio.
U toj rečenici leži čitava teologija milosti. Jer Bog ne broji padove. Bog broji uzdahe duše. On ne meri trajanje molitve, nego njenu iskrenost.
Starac Pajsije nije davao lažnu utehu. Nije govorio ono što bi neko želeo da čuje. On je govorio ono što jeste - da Bog nije sudija koji čeka da kazni, već Otac koji jedva čeka da zagrli. Čovek može pasti, ali ako se njegova duša, u deliću sekunde, samo malo okrene ka nebu, ta okrenutost biva dovoljna.
Iguman Makarije je kazao i poučio nas sve:
- Kajanjem Bog ga odmah grabi sa spasenjem.
SPC
Iguman Makarije
To „grabi“ nije grub izraz, već snažan, jer tako izgleda ljubav Očeva: silovita u milosti, brza u spasavanju, neumorna u traženju izgubljenog sina.
Zato ova priča nije samo o smrti. Ovo je priča o nadi. O Bogu koji se spušta brže od svakog pada. O vapaju koji traje kraće od sekunde, ali ima težinu večnosti. O milosti koja ne pita za prošlost, već traži pokret srca.
I zato, ti koji tuguješ - ne ostaj u očajanju. Seti se da postoji Bog koji čuje i ono što nije izgovoreno. Koji vidi suze i kad ih skrivamo. I koji, baš kao u priči o izgubljenom sinu, trči da zagrli čak i kad mi mislimo da za zagrljaj nije vreme.
Profesorskim umom i pastirskim srcem, otac Darko razotkriva savremene zablude o jedinstvu crkava, govori o raskolu Moskve i Carigrada, veri u doba sinkretizma i zašto su ljudi sve češće u potrazi za nepokolebljivim.
U besedi za ponedeljak 4. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički jasno povlači granicu između spoljašnje pobožnosti i unutrašnjeg preobražaja koji menja srce, misao i čitav pravac čovekovog života.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Januarija i druge s njim po starom i Svetu mučenicu Pelagiju Tarsijsku po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Blaženog Julijana, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Bog je taj koji priziva u život i koji poziva iz ovog života. Dakle, Bog ima konačnu reč, govori otac Aleksandar o samoubistvu, ali i naglašava da niko nikome, ipak, ne sme i ne treba da sudi.
U besedi za ponedeljak 4. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički jasno povlači granicu između spoljašnje pobožnosti i unutrašnjeg preobražaja koji menja srce, misao i čitav pravac čovekovog života.
Fotografije građanske ceremonije sklapanja istopolnog partnerstva ispred pravoslavne svetinje otvorila je pitanja o statusu manastira, njegovoj komercijalnoj upotrebi i odnosu verske tradicije i turističkog biznisa na Kipru.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Bakina sveska otkriva recept koji se priprema za manje od sat vremena, savršen za nedeljna okupljanja i neočekivane goste koji dolaze baš kada kuća najlepše miriše.
U jednoj od svojih pouka Svetogorac otkriva gde počinje gubitak unutrašnjeg mira i zašto se upravo tu krije prekretnica između rasutosti i molitvenog spokojstva.