DANAS JE CRVENO SLOVO! Slavimo Spasovdan - Vaznesenje Gospodnje!
Slavi se četrdeset dana nakon Vaskrsa, tačnije u četvrtak šeste nedelje posle praznika Vaskrsenja Hristovog.
Prema hrišćanskom shvatanju, jedini pravedni sudija jeste Bog.
U pravoslavlju, osuda drugih ljudi smatra se jednim od najtežih i najpodmuklijih grehova. To nije samo moralni prestup, to je povreda samog temelja vere: ljubavi, milosrđa i poniznosti. Kada osuđujemo drugoga, mi zapravo preuzimamo ulogu koja ne pripada čoveku - ulogu sudije.
A prema hrišćanskom shvatanju, jedini pravedni sudija jeste Bog.
U svakodnevici, osuda je često prikrivena i tiha - izgovorena u mislima, pogledima, rečima iza leđa. Možda deluje bezazleno, kao trenutak slabosti ili neslaganja.
Međutim, svaki put kada u srcu izreknemo presudu o nečijem karakteru, delima ili namerama, udaljavamo se od izvora božanske milosti. Osuda ne samo da povređuje onoga kome je upućena, već i duhovno osiromašuje onoga ko je izgovara.
Hrišćanstvo nas poziva na saosećanje, razumevanje i praštanje. Težnja ka duhovnom zdravlju ne ide kroz gledanje na tuđe mane, već kroz suočavanje sa sopstvenim slabostima.
Neosuđivanje je, prema duhovnim ocima Crkve, sa druge strane, jedna od najvećih vrlina.
Koliko se ono zapravo ceni od Boga, ukazivao je i Sveti Jovan Lestvičnik.
"Jedan od najkraćih puteva da se dobije oproštaj grehova jeste, ne osuđivati. Ne sudite, i neće vam se suditi".
Slavi se četrdeset dana nakon Vaskrsa, tačnije u četvrtak šeste nedelje posle praznika Vaskrsenja Hristovog.
Suština odnosa prema grehu nije u osudi, već u mogućnosti spasenja.
Sveti mučenik Patrikije episkop bruski, sa tri prezvitera Akakijem, Menandrom i Polienom, postradao je za veru u vreme Julijana Odstupnika u Brusi azijskoj.
Sveštenik Borislav Petrić podseća da je crkva sveti prostor u kojem se očekuje poštovanje, skromnost i dostojanstvo.
Otac Gojko, nekadašnji rektor Cetinjske bogoslovije, podelio je lično iskustvo koje ga je, kako sam kaže, postidelo i duboko poučilo.
Kada nekoga osudimo, mi zapravo zauzimamo mesto koje nam ne pripada – mesto sudije, i to ne samo ljudske, već Božije.
Došao je odnekud na Sinajsku goru kao šesnaestogodišnji dečko i tu ostao, najpre kao poslušnik, potom kao otšelnik i najzad kao sinajski iguman do svoje osamdesete godine, kada je i skončao oko 563. godine.
Ljubav prema Bogu nije potpuna bez ljubavi prema bližnjemu.
Pravoslavna vera uči da ljubav ne isključuje rasuđivanje, niti praštanje podrazumeva odsustvo mudrosti.
Sveštenik objasnio zašto su se kroz vekove sačuvale brojne zabrane vezane za praznike i gde se danas najčešće gubi istinska suština vere
Sveta velikomučenica Marina smatra se jednom od najpoštovanijih svetiteljki u pravoslavlju, a vernici joj se obraćaju moleći za pomoć u iskušenjima, izbavljenje od greha, duhovno ukrepljenje i zastupništvo pred Gospodom.
U snažnoj besedi za četvrtak 9. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava da duša, kao i telo, traži svakodnevnu hranu, a da se vera ne čuva jednim susretom sa istinom, već njenim stalnim življenjem.
Mnogi koji prolaze kroz Himaru zastaju da se pomole, zapale sveću i odaju poštovanje svetitelju čiji je život bio posvećen služenju Bogu i narodu.
Na mestu gde je Stefan Uroš IV Dušan Nemanjić prvobitno sahranjen, nakon manastirske slave služen je parastos prvom srpskom caru.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetu velikomučenicu Marinu – Ognjenu Mariju po starom kalendaru, i Svete apostole Silu, Siluana, Kriskenta, Epeneta i Andronika po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Petra Krizologa, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pouka velikog svetogorskog duhovnika otkriva da životinje, prema pravoslavnom učenju, ne reaguju samo na čovekove postupke, već osećaju ljubav, blagost i ono što čovek nosi duboko u sebi.
Mala Sofija boluje od malignog limfoma, a njen otac zahvalio je svima koji su stali uz njih. Iako je novac za lečenje obezbeđen, pred devojčicom je još jedna velika borba.