Pravoslavlje jasno i odlučno osuđuje krađu kao greh koji narušava ne samo međuljudske odnose, već i vezu čoveka s Bogom. Krađa se ne može opravdati nikakvim okolnostima jer podrazumeva nepoštovanje drugog čoveka i Božije zapovesti.
Krađa je direktno zabranjena u Deset zapovesti, koje su temelj moralnog učenja: "Ne kradi." (2. Mojsijeva 20:15)
Ova zapovest jasno pokazuje da krađa nije prihvatljiva ni u kom obliku. U Novom zavetu, Isus Hristos i apostoli više puta osuđuju nepoštenje, uključujući krađu, kao greh koji odvaja čoveka od Boga.
Ipak, Crkva ne isključuje ni one koji su grešili - svima je otvoren put pokajanja. Onaj koji je krao, ako se iskreno pokaje, prizna greh i nastoji da ispravi štetu, može dobiti oproštaj. Pokajanje je centralni element hrišćanskog puta.
Primer pokajanja imamo u evanđelju kroz priču o cariniku Zakeju (Luka 19:1–10), koji se pokajao za svoja nepoštena dela i obećao da će sve nadoknaditi. Isus mu tada kaže: "Danas dođe spasenje domu ovom."
Pravoslavna vera ne poziva na osvetu, već na pravdu, pokajanje i duhovni preobražaj. Suština odnosa prema grehu nije u osudi, već u mogućnosti spasenja.
Prepodobni Josif Optinski je govorio kako bi trebalo da se ponaša čovek koga pokradu.
"Kad vas pokradu, ne treba da žalite, već zamislite da ste dali milostinju, i Gospod će vam vratiti deset puta više".
Davanje nije gubitak, to je način života koji oslobađa čoveka i otkriva mu istinsku radost i smisao postojanja.
Hrišćanski dom je mala crkva, u kojoj roditelji imaju zadatak da kroz ljubav, strpljenje i molitvu uvode dete u život vere i vrline.
Slavi se četrdeset dana nakon Vaskrsa, tačnije u četvrtak šeste nedelje posle praznika Vaskrsenja Hristovog.
Prava molitva ne teži ispunjenju samovolje, već da se u našem životu ostvari Božija volja.