U pravoslavlju, davanje nije samo čin pomoći drugome, ono je duboko duhovno načelo, izraz ljubavi, solidarnosti i ličnog preobražaja. Milostinja, kao oblik davanja, ima posebno mesto u duhovnom životu vernika, jer se kroz nju ostvaruje zajedništvo sa drugima i sa samim Bogom.
Pravoslavna tradicija uči da pravo bogatstvo ne leži u posedovanju materijalnih dobara, već u spremnosti da se ta dobra dele sa onima kojima su potrebna. Materijalno se vidi kao poverenje od Boga, koje nosi odgovornost - ne da se akumulira i čuva radi lične koristi, već da se koristi za opšte dobro. Onaj ko pomaže bližnjem, naročito onima u nevolji, ne gubi, već zadobija – ne samo zahvalnost, već i unutrašnji mir, radost i blagoslov.
Žrtva, kao svesno odricanje od sopstvene udobnosti radi drugog, uzdiže čoveka iznad sebičnosti i približava ga Hristu, koji je sam dao sebe za druge. U tom smislu, davanje postaje čin istinske slobode i duhovne zrelosti. Ne meri se vrednošću onoga što je dato, već ljubavlju s kojom je dato.
U vremenu koje često naglašava individualizam i posedovanje, pravoslavlje poziva na povratak istinskim vrednostima: saosećanju, solidarnosti i deljenju. Davanje nije gubitak, to je način života koji oslobađa čoveka i otkriva mu istinsku radost i smisao postojanja.
Sveti Kliment Aleksandrijski je jednom prilikom objasnio šta je pravo bogatstvo.
- Nije bogat onaj koji poseduje imetak i čuva ga, nego onaj koji ga deli. Žrtva, a ne posedovanje nas usrećuje.
U pravoslavlju, spoljašnji izgled vernika, uključujući i frizuru, ne smatra se presudnim za duhovno spasenje, ali se, ipak, posmatra u svetlu simbolike, skromnosti i poštovanja određenog reda.
Kada prestane nadmetanje, rađa se prostor za tišinu, pokajanje i istinsku radost. Ne u tome da budemo iznad drugih, već u tome da budemo u miru sa sobom.
Monasi ili "crno duhovenstvo" polažu zavet, a otac Petar objašnjava moraju li to da urade i beli monasi i monahinje.
Bio je prinuđen da se krije od gonitelja čak i u bunaru, u grobu, po privatnim kućama, pustinjama.