DA LI TRUDNICE TREBA DA NOSE CRNINU KAD IM SE NEKO BLIZAK UPOKOJI: Sveštenik otkriva može li to da naškodi detetu!
Novozavetni spisi, a i kasniji crkveni kanoni, ne određuju nikakve spoljašnje znake žalosti za umrlima, naglašava sveštenik.
Monasi ili "crno duhovenstvo" polažu zavet, a otac Petar objašnjava moraju li to da urade i beli monasi i monahinje.
Dok se o klasičnom, crnom monaštvu zna gotovo sve – od načina života u manastiru do zaveta koje monasi polažu - o takozvanom belom monaštvu u javnosti gotovo da nema podataka. Retko pominjano, a još ređe objašnjeno, ostaje kao zagonetna senka drevne duhovnosti.
Šta je, zaprav belo monaštvo, i ko su beli monasi i monahinje i kako oni žive, objasnio je arhimandrit Petar, iguman manastira Pinosava u jednoj emisiji na TV Hram.
- Belo monaštvo se može tumačiti u užem i širem smislu. U užem smislu, to su zaista monasi i monahinje, oni su dali monaške zavete, ali oni žive u svetu zbog raznih okolnosti i razloga, pre svega političkih, usled gonjenja crkve. To smo imali, recimo, u Rusiji, ali i tokom ranijih vekova kad je crkva bila gonjena. Ljudi su se predstavljali kao civili, bili direktori firmi u vreme Staljina, Hruščova, Lenjina, radili kao radnici u fabrici.. Bili su ljudi koji su spolja bili radnici, a neki njihovi pretpostavljeni je bio tajni episkop - objasnio je otac Petar.

U širem smislu se govori o ljudima, navodi, koji su izvan svete tajne braka i svete tajne monaštva, koji nisu dali monaške zavete o bezbračnosti, poslušnosti i nesticanja, ali žele da žive monaškim životom, ali zbog nekih okolnosti to ne mogu.
- Imamo slučaj jednog našeg brata koji dolazi kod nas, želi da bude monah, ali ima staru majku. Ja sam mu rekao da sačeka, da monaštvo neće pobeći. Dakle, beli monasi ili bele monahinje su ljudi koji žive u svetu, ali pokašavaju, da žive u tim monaškim okvirima.
Ipak, napominje, da to ne bi trebalo raditi bez blagoslova duhovnika.
- To je veoma opasno i može proizvesti ogromnu gordost - ističe.
Postavilo se i pitanje mogu li beli monasi i monahinje da budu u braku.
- Postoji jedno sasvim pogrešno tumačenje da muž i žena mogu da budu u braku, a da su beli monasi. Belo monaštvo i uopšte monaštvo je nespojivo sa brakom. Mogu oni da se trude, ako imaju blagoslov duhovnika, da žive kao brat i sestra, ali samo po međusobnom dogovoru i ako to žele. Znam slučaj jednog našeg episkopa koji je tako živeo sa suprugom, koji je čekao 15 godina da bude zamonašen, patrijarh Pavle im je bio duhovnik... Godinama im patrijarh nije davao blagoslov da stupe u monaštvo, a živeli su kao brat i sestra. Pa, u nekom smislu živeli su u belom monaštvu. Tek kad su sazrezli, dobili su blagoslov i oboje su se zamonašili. On je kasnije postao i episkop, ona igumanija jednog manastira.
Međutim, naglašava, "tu se provlači jedan nakaradan i opasan odnos i prema braku i prema monaštvu kod ljudi koji na svoju ruku žele da se podvizavaju".
- To se naročito dešava kod onih "superpobožnih", kako ih je nazivao Sveti Serafim Rouz, koji bi da žive u braku i da budu monasi, tako što će isključiti bračne odnose bez uzajamne saglasnosti što je veliki promašaj - objašnjava otac Petar i naglašava da to ne bi smelo da se radi, jer je u suprotnosti sa kanonima crkve.
- Mnogi čak pogrešno tumače bračni odnos, smatrajući da je bračni odnos nešto grešno. Osnosi muža i žene u braku su blagosloveni. To je osveštan odnos svetom tajnom braka u u njemu nema ničeg grešnog, ali ljudi iz nekog svog neznanja odbijaju jednu druge i na kraju, može doći do raspada braka.
Arhimandrit Petar podseća da je još apostol Pavle govorio da niti je žena niti je muž gospodar svoga tela u braku. Ona je gospodar njegovog tela, on njenog i oni nemaju pravo jedno drugom da se zabranjuju. To mogu uraditi samo uz obostrani dogovor.
Novozavetni spisi, a i kasniji crkveni kanoni, ne određuju nikakve spoljašnje znake žalosti za umrlima, naglašava sveštenik. U pravoslavlju sveća simbolizuje Hristovu svetlost, prosvetljenje duše, molitvu i prisustvo Božije blagodati. Mošti Svetog Kasiana i danas počivaju u Marselju. Kada prestane nadmetanje, rađa se prostor za tišinu, pokajanje i istinsku radost. Ne u tome da budemo iznad drugih, već u tome da budemo u miru sa sobom. Budi deo Religija.rs zajednice.
DA LI TRUDNICE TREBA DA NOSE CRNINU KAD IM SE NEKO BLIZAK UPOKOJI: Sveštenik otkriva može li to da naškodi detetu!
DA LI SE MOŽE PALITI SVEĆA ZA NEČIJU DUŠU NA TUĐEM GROBU: Sveštenik objasnio da li ovo ima efekta
BIO UČENIK SVETOG JOVANA ZLATOUSTA, JASNO OBJASNIO I ŠTA SE DEŠAVA S DUŠOM POSLE SMRTI: Danas je Prepodobni Jovan Kasijan
ZA OVE LJUDE, ŽIVOT PREDSTAVLJA MORE ZLA! Prepodobni Nikita Stifat otkiva kako isplivati iz ove more i postati srećan čovek!
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kada se kolač podeli, gost deo iz leve ruke spušta na sto, pored sveće i žita, dok četvrtinu koju drži u desnoj ruci podiže i predaje domaćici.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Pravoslavlje naglašava da brak treba da bude put duhovnog uzrastanja, ljubavi, žrtve i međusobnog služenja.
Savremeni način života, ubrzan tempo, ekonomska nesigurnost, kao i rastući individualizam doveli su do toga da se brak i porodica sve više doživljavaju kao teret, a ne kao duhovni i emocionalni oslonac.
Bračnim pravilima Srpske pravoslavne crkve propisano je da lica, koja žele da sklope brak, odlaze zajedno sa roditeljima i kumovima kod sveštenika.
Pravoslavlje uči da je brak zajednica ljubavi, u kojoj oba partnera, kroz međusobnu podršku i poštovanje, imaju ulogu da rastu i postignu duhovnu zrelost.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Njihovo ime posebno se spominje kada se neko suoči sa bolešću, bolom, strahom ili neizvesnošću.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.