DA LI TRUDNICE TREBA DA NOSE CRNINU KAD IM SE NEKO BLIZAK UPOKOJI: Sveštenik otkriva može li to da naškodi detetu!
Novozavetni spisi, a i kasniji crkveni kanoni, ne određuju nikakve spoljašnje znake žalosti za umrlima, naglašava sveštenik.
Monasi ili "crno duhovenstvo" polažu zavet, a otac Petar objašnjava moraju li to da urade i beli monasi i monahinje.
Dok se o klasičnom, crnom monaštvu zna gotovo sve – od načina života u manastiru do zaveta koje monasi polažu - o takozvanom belom monaštvu u javnosti gotovo da nema podataka. Retko pominjano, a još ređe objašnjeno, ostaje kao zagonetna senka drevne duhovnosti.
Šta je, zaprav belo monaštvo, i ko su beli monasi i monahinje i kako oni žive, objasnio je arhimandrit Petar, iguman manastira Pinosava u jednoj emisiji na TV Hram.
- Belo monaštvo se može tumačiti u užem i širem smislu. U užem smislu, to su zaista monasi i monahinje, oni su dali monaške zavete, ali oni žive u svetu zbog raznih okolnosti i razloga, pre svega političkih, usled gonjenja crkve. To smo imali, recimo, u Rusiji, ali i tokom ranijih vekova kad je crkva bila gonjena. Ljudi su se predstavljali kao civili, bili direktori firmi u vreme Staljina, Hruščova, Lenjina, radili kao radnici u fabrici.. Bili su ljudi koji su spolja bili radnici, a neki njihovi pretpostavljeni je bio tajni episkop - objasnio je otac Petar.

U širem smislu se govori o ljudima, navodi, koji su izvan svete tajne braka i svete tajne monaštva, koji nisu dali monaške zavete o bezbračnosti, poslušnosti i nesticanja, ali žele da žive monaškim životom, ali zbog nekih okolnosti to ne mogu.
- Imamo slučaj jednog našeg brata koji dolazi kod nas, želi da bude monah, ali ima staru majku. Ja sam mu rekao da sačeka, da monaštvo neće pobeći. Dakle, beli monasi ili bele monahinje su ljudi koji žive u svetu, ali pokašavaju, da žive u tim monaškim okvirima.
Ipak, napominje, da to ne bi trebalo raditi bez blagoslova duhovnika.
- To je veoma opasno i može proizvesti ogromnu gordost - ističe.
Postavilo se i pitanje mogu li beli monasi i monahinje da budu u braku.
- Postoji jedno sasvim pogrešno tumačenje da muž i žena mogu da budu u braku, a da su beli monasi. Belo monaštvo i uopšte monaštvo je nespojivo sa brakom. Mogu oni da se trude, ako imaju blagoslov duhovnika, da žive kao brat i sestra, ali samo po međusobnom dogovoru i ako to žele. Znam slučaj jednog našeg episkopa koji je tako živeo sa suprugom, koji je čekao 15 godina da bude zamonašen, patrijarh Pavle im je bio duhovnik... Godinama im patrijarh nije davao blagoslov da stupe u monaštvo, a živeli su kao brat i sestra. Pa, u nekom smislu živeli su u belom monaštvu. Tek kad su sazrezli, dobili su blagoslov i oboje su se zamonašili. On je kasnije postao i episkop, ona igumanija jednog manastira.
Međutim, naglašava, "tu se provlači jedan nakaradan i opasan odnos i prema braku i prema monaštvu kod ljudi koji na svoju ruku žele da se podvizavaju".
- To se naročito dešava kod onih "superpobožnih", kako ih je nazivao Sveti Serafim Rouz, koji bi da žive u braku i da budu monasi, tako što će isključiti bračne odnose bez uzajamne saglasnosti što je veliki promašaj - objašnjava otac Petar i naglašava da to ne bi smelo da se radi, jer je u suprotnosti sa kanonima crkve.
- Mnogi čak pogrešno tumače bračni odnos, smatrajući da je bračni odnos nešto grešno. Osnosi muža i žene u braku su blagosloveni. To je osveštan odnos svetom tajnom braka u u njemu nema ničeg grešnog, ali ljudi iz nekog svog neznanja odbijaju jednu druge i na kraju, može doći do raspada braka.
Arhimandrit Petar podseća da je još apostol Pavle govorio da niti je žena niti je muž gospodar svoga tela u braku. Ona je gospodar njegovog tela, on njenog i oni nemaju pravo jedno drugom da se zabranjuju. To mogu uraditi samo uz obostrani dogovor.
Novozavetni spisi, a i kasniji crkveni kanoni, ne određuju nikakve spoljašnje znake žalosti za umrlima, naglašava sveštenik. U pravoslavlju sveća simbolizuje Hristovu svetlost, prosvetljenje duše, molitvu i prisustvo Božije blagodati. Mošti Svetog Kasiana i danas počivaju u Marselju. Kada prestane nadmetanje, rađa se prostor za tišinu, pokajanje i istinsku radost. Ne u tome da budemo iznad drugih, već u tome da budemo u miru sa sobom.
DA LI TRUDNICE TREBA DA NOSE CRNINU KAD IM SE NEKO BLIZAK UPOKOJI: Sveštenik otkriva može li to da naškodi detetu!
DA LI SE MOŽE PALITI SVEĆA ZA NEČIJU DUŠU NA TUĐEM GROBU: Sveštenik objasnio da li ovo ima efekta
BIO UČENIK SVETOG JOVANA ZLATOUSTA, JASNO OBJASNIO I ŠTA SE DEŠAVA S DUŠOM POSLE SMRTI: Danas je Prepodobni Jovan Kasijan
ZA OVE LJUDE, ŽIVOT PREDSTAVLJA MORE ZLA! Prepodobni Nikita Stifat otkiva kako isplivati iz ove more i postati srećan čovek!
Pravoslavlje naglašava da brak treba da bude put duhovnog uzrastanja, ljubavi, žrtve i međusobnog služenja.
Savremeni način života, ubrzan tempo, ekonomska nesigurnost, kao i rastući individualizam doveli su do toga da se brak i porodica sve više doživljavaju kao teret, a ne kao duhovni i emocionalni oslonac.
Bračnim pravilima Srpske pravoslavne crkve propisano je da lica, koja žele da sklope brak, odlaze zajedno sa roditeljima i kumovima kod sveštenika.
Pravoslavlje uči da je brak zajednica ljubavi, u kojoj oba partnera, kroz međusobnu podršku i poštovanje, imaju ulogu da rastu i postignu duhovnu zrelost.
Brzina, rasuta pažnja i mehaničko izgovaranje reči mogu da udalje um od onoga što usne izgovaraju, a svetitelj savetuje kako da se tome suprotstavimo.
Episkop niški podsetio je na apostolske korene ovog zvanja, njegove zadatke uz oltar i odgovornost prema episkopu i vernom narodu.
U besedi za 18. sedmicu po Duhovima, svetitelj podseća na Hristove reči „Ja sam vaskrsenje i život“ i govori o razlici između nade u buduće vaskrsenje tela i potrebe da se unutrašnji život probudi još ovde, dok za to imamo vremena.
Da li je dovoljno da čoveku bude žao zbog učinjenog ili se od njega traži mnogo dublja promena? Svetogorski starac ukazuje gde počinje istinsko preobraženje i čemu ono vodi.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Crkveno predanje pamti ga po strogom postu, brizi za narod i čudima koja se, prema žitiju, vezuju za Gortinu, Rim i Tivaidu.
Ono što se pre braka zanemaruje kasnije može postati ozbiljan problem u zajedničkom životu.
Ovaj stari slatkiš posebno je prikladan za dane posta na vodi, ali su ga deca rado jela i danima kada je po tipiku dozvoljena mrsna hrana.