Posebno zanimljiv detalj je papir sa dvojezičnom Gospodnjom molitvom, a evo kako molitva "Oče naš" izgleda na nemačkom jeziku.
"Očenaš" je molitva poznata kao Gospodnja molitva, koju je Isus Hristos naučio svoje učenike i koju vernici izgovaraju u svim životnim situacijama i prilagođena je svim jezicima sveta.
Molitva Gospodnja
Oče naš,
koji si na nebesima,
da se sveti ime Tvoje,
da dođe carstvo Tvoje,
da bude volja Tvoja,
i na zemlji kao i na nebu.
Hleb naš nasušni daj nam danas,
i oprosti nam dugove naše,
kao što i mi opraštamo dužnicima svojim;
i ne uvedi nas u iskušenje,
no izbavi nas od zloga.
Jer je Tvoje Carstvo,
i sila, i slava
u vekove vekova.
Amin.
Portal religija.rs je imao priliku da poseti hram Svetih Stefana i Jelene Štiljanović u Augzburgu, Nemačka, gde nam je dobrodošlicu poželeo otac Nenad.
- Dobrodošli u Augzburg, kod nas u naš hram. Naša parohija postoji od decembra 1994. godine, kao i mnoge druge parohije u Nemačkoj. Zaživela je 1995. godine, kada je postavljen sveštenik na ovo mesto. Pre toga su opsluživali sveštenici iz Minhena. U tom periodu, od 1994. do 2001. godine, vernici su koristili nekoliko drugih crkava, uglavnom katoličkih, gde su imali mogućnost da prisustvuju liturgiji i da se okupljaju - rekao je za religija.rs starešina ovog hrama, jerej Nenad Živković.
Religija
Posebno zanimljiv detalj u crkvi bio je papir sa dvojezičnom "Gospodnjom molitvom", a evo kako molitva "Očenaš" izgleda na nemačkom jeziku.
Molitva na nemačkom
Religija.rs
Vater unser im Himmel,
geheiligt werde dein Name.
Dein Reich komme.
Dein Wille geschehe,
wie im Himmel so auf Erden.
Unser tägliches Brot gib uns heute.
Und vergib uns unsere Schuld,
wie auch wir vergeben unsern Schuldigern.
Und führe uns nicht in Versuchung,
sondern erlöse uns von dem Bösen.
Amen.
Malo o istorijatu parohije
Parohija u Augzburgu osnovana je 6. decembra 1994. god., ali je kao bogoslužbeno mesto u okviru minhenske crkvene opštine ona postojala još od 6. marta 1982. god. Tada je minhenski paroh Slobodan Milunović služio prvu službu u Augzburgu, u tadašnjoj grčkoj kapeli (Dominikanergase 3), a nakon toga je sveštenik dva puta mesečno dolazio u Augzburg.
Od 1987. god. dobijena je na korišćenje studentska kapela u Šilštrase 98. Na praznik svetih Kozme i Damjana, 14. novembra 1992. god. prvi put je proslavljena slava bogoslužbenog mesta u Augzburgu. Kako se u međuvremenu pojavila potreba za reorganizacijom, 6. decembra 1994. god. Augzburg je postao zasebna parohija. Nju je do juna 1995. god. opsluživao paroh 2. minhenske parohije, Đorđe Trajković. Od juna 1995. god. do 25. avgusta 2019. godine paroh augzburški bio je Mićo Matić, za čijeg je službovanja još više učvršćen bogoslužbeni i uopšte crkveni život u Augzburgu.
Na početku novog veka i milenijuma, blagovoljenjem Boga Oca, dejstvom Sina i sadejstvom Svetoga Duha, kao i zalaganjem paroha i nesebičnim prilozima vernih parohijana kupljen je bogoslužbeni objekat od Novoapostolske crkve u Krojcerštrase 22 u delu grada pod nazivom Oberhauzen, nedaleko od centra Augzburga. Hram je posvećen svetima Stefanu i Jeleni (u monaštvu: Jelisaveta) Štiljanović i osveštan je malim osvećenjem 10. juna 2001. god. od strane tada nadležnog episkopa Konstantina, tadašnjeg timočkog Justina i braničevskog Ignjatija.
Pored hramovne slave (17. oktobar) crkva proslavlja kao slavu mladih svetog Vasilija tvrdoškog i ostroškog čudotvorca (12. maj). Sa dužnom pažnjom i poštovanjem, uz osmišljeni kulturni program u kome učestvuju pre svega najmlađi, proslavlja se i naš sveti otac Sava.
Osnovni izvor prihoda crkvene opštine su dobrovoljni prilozi parohijana koji se dobrim delom ostvaruju preko parohijala - redovnog mesečnog priloga preko bankovnog računa.
BONUS VIDEO: Popadija Višnja Kostić o životu pod lupom Crkve i Boga!
Đurđević objašnjava da svaka nedoumica, koja se tiče Crkve, treba da nas odvede do nadležnog episkopa, odnosno našeg sveštenika, koji će dalje videti šta treba da se radi i o tome nas obavestiti.
Od trenutka krštenja pa sve do poslednjeg dana, reči Simvola vere prate čoveka na njegovom duhovnom putu, podsećajući ga na najdublje istine vere i obećanje večnog života u Carstvu nebeskom.
Postoji razlog zašto ova molitva odzvanja vekovima u srcima vernika i zašto je nazvana „molitvom nad molitvama" - otkrivamo njeno pravo značenje, skrivene dubine i zašto bez nje nijedan dan nije potpun.
Iz Moskve poručuju da eventualne zabrane poglavaru Ruske pravoslavne crkve ne bi imale nikakav praktičan efekat, ocenjujući da bi takav potez bio politički i simbolički čin usmeren protiv ruskog pravoslavlja.
Crkva od najranijih vremena uči da svaka izgovorena reč ima svoju težinu i posledice, bilo da donosi mir, utehu i ljubav, ili širi gnev, mržnju i sablazan.
Iskustvo Elvire Parfjonove pokazuje kako jedan san o gubitku može pokrenuti unutrašnji preokret, razotkriti ono što se u svakodnevici odlaže i pretvoriti tihe emocije u odluke koje menjaju način na koji gledamo one koje volimo.
U besedi o lenjivcu koji običan šum pretvara u oluju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički opisuje kako čovek, ne primetivši, počinje da veruje sopstvenim izgovorima i tako gubi snagu da pokrene i najjednostavniji posao.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Sveti Teofan misli za 23. utorak po Pedesetnici ukazuje na duboko značenje molitve u životu hrišćanina i način na koji ona treba da bude iskrena i sa pažnjom upućena Bogu. On ističe da je Gospod podario opštu molitvu, "Oče naš", koja obuhvata sve naše duhovne i telesne potrebe, ali nas podseća da nije moguće jednim obraćanjem obuhvatiti sve što možemo tražiti od Boga. Stoga, postoji mogućnost da se molimo i pojedinačno, izlažući pred Gospoda svoje konkretne želje i potrebe, bilo u crkvi ili kod kuće.
Iz Moskve poručuju da eventualne zabrane poglavaru Ruske pravoslavne crkve ne bi imale nikakav praktičan efekat, ocenjujući da bi takav potez bio politički i simbolički čin usmeren protiv ruskog pravoslavlja.
Crkva od najranijih vremena uči da svaka izgovorena reč ima svoju težinu i posledice, bilo da donosi mir, utehu i ljubav, ili širi gnev, mržnju i sablazan.
Iskustvo Elvire Parfjonove pokazuje kako jedan san o gubitku može pokrenuti unutrašnji preokret, razotkriti ono što se u svakodnevici odlaže i pretvoriti tihe emocije u odluke koje menjaju način na koji gledamo one koje volimo.
U besedi o lenjivcu koji običan šum pretvara u oluju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički opisuje kako čovek, ne primetivši, počinje da veruje sopstvenim izgovorima i tako gubi snagu da pokrene i najjednostavniji posao.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Jevsevija po starom i Svetog Atanasija Atonskog po novom kalendaru. Katolička crkva slavi Svete Ćirila i Metodija, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pouka jednog od najvećih duhovnika 20. veka otkriva zašto ponekad najveći problem nije u tome što smo u pravu, već u načinu na koji tu „pravdu“ nosimo u odnosu prema drugima.