OVI LJUDI SU ŽIVI MRTVACI: Starac Simeon Atonski o opasnom znaku duhovne smrti koji svi ignorišu
Ravnodušnost se smatra jednim od najozbiljnijih duhovnih problema današnjice.
Smirenje čini da ta ljubav bude čista, bezuslovna i dugotrajna.
U pravoslavnom hrišćanstvu, dve duhovne vrline uzdižu se iznad svih – ljubav i smirenje. One nisu samo ideali, već konkretni putokazi ka Bogu, temelj svake istinske duhovnosti i srž svakodnevnog hrišćanskog života.
Ljubav u pravoslavlju nije samo osećanje – to je zapovest. Hristos nas uči da ljubimo Boga celim srcem i bližnje kao same sebe. Ta ljubav nije ograničena na one koji nas vole ili na one koji su nam bliski; ona je sveobuhvatna, sveobuhvatnija čak i od razuma. Pravoslavna ljubav ne postavlja uslove – ona ne traži ništa za uzvrat. Ljubiti znači služiti, opraštati, trpeti, blagosiljati čak i kada nas vređaju. To je ljubav koja se ne hrani emocijama, već voljom da činimo dobro, uprkos svemu.
Smirenje nije slabost, niti povlačenje. To je unutrašnja tišina duše koja zna svoje mesto pred Bogom. Smiren čovek ne traži priznanje, ne reaguje na uvrede, ne postavlja sebe u središte svega. On prihvata i radost i bol sa jednakim poverenjem u Božiju volju. Smirenje ne znači nipodaštavanje sebe, već ispravnu meru – saznanje da sve što imamo dolazi od Boga, i da bez Njega ne možemo ništa.
Ove dve vrline nerazdvojno su povezane. Nema prave ljubavi bez smirenja, jer gordost traži da bude voljena, dok smirenje samo voli. Prava ljubav ne traži ništa za sebe – ona daruje. Smirenje čini da ta ljubav bude čista, bezuslovna i dugotrajna.
U duhovnom životu pravoslavnog vernika, ljubav i smirenje nisu samo put – one su cilj. Ko u srcu nosi ove dve vrline, već ovde i sada dotiče Carstvo nebesko.
Prepodobni Antonije Veliki je u jednoj svojoj misli baš to isticao.
"Trudi se svim silama da smiruješ sebe, a misao da te ne vole je demonska. Dužni smo sve da volimo, ali ne smemo tražiti da nas vole"
Ravnodušnost se smatra jednim od najozbiljnijih duhovnih problema današnjice.
Jedan od najlepših tekstova Novog zaveta podseća da bez ljubavi nema istinske vere ni života.
Kada nas svet pritisne, a mi ne uzvratimo mržnjom nego sačuvamo mir, tada stojimo na čvrstom tlu.
Pravoslavlje nas uči da ljubav nije samo emocija već duhovno stanje, način postojanja koji prevazilazi granice ličnog i uzdiže se do univerzalnog.
Kada voliš u Hristu, tada ne gledaš na tuđe slabosti, već vidiš u svakom čoveku lik Božiji.
Bez ljubavi, svaki podvig postaje prazan, a svaka molitva – bez duše.
Mnogi duhovnici podsećaju da ljubav i dobrota nisu samo reči, već dela koja nose težinu večnosti.
Gospod Isus Hristos, koji je svojim životom i smrću pokazao šta znači služiti drugome, poziva sve ljude da idu tim putem - putem smirenja, opraštanja, saosećanja.
Kroz 21 praktičnu duhovnu lekciju, svetitelj pokazuje kako deljenje muke, praštanje i slušanje mogu promeniti naše odnose i pogled na život.
Otac desetoro dece poslao je patrijarhu carigradskom poruku koja se munjevito proširila među vernicima i pokrenula lavinu reakcija u teološkim i crkvenim krugovima.
Protojerej Tarasije Zabudjko rasvetljava nedoumicu o kojoj se u parohijama najčešće govori tiho, objašnjavajući da se suština ove zabrane ne tiče vrednovanja žene, već svetosti mesta na kojem se savršava Bezkrvna Žrtva.
Sveti Nikolaj Žički nas uči da osmeh, bez zlobe, može biti odgovor na podsmeh. Jer neznanju priliči podsmeh, a znanju osmeh.
Sveti Nikolaj Žički nas uči da osmeh, bez zlobe, može biti odgovor na podsmeh. Jer neznanju priliči podsmeh, a znanju osmeh.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
Prvi srpski vladika u Americi, koga danas proslavljamo kao svetitelja, objasnio je da telesne nevolje nisu slučajnost, već prilika za pokajanje, duhovni rast i otkrivanje unutrašnjih slabosti.
Savršen spoj hrskavog susama, nežnog krompira i aromatične tunjevine pretvara svaki zalogaj u mali praznični trenutak.
Od dečaka koji je tragao za Bogom do episkopa čije su mošti ostale netruležne - život ovog svetitelja spojio je Studenicu, Rusiju, Čikago i Libertvil, ostavljajući srpskom narodu u Americi duhovno uporište koje traje do danas.