On je to objasnio u emisiji "Agape", koja se emitovala na televiziji "Studio B", gde je redovno gostovao i odgovarao na razna pitanja koja muče savremenog čoveka.
Vladeta Jerotić - čuveni pravoslavni psiholog, koji je neretko pričao o značaju vere u nauci, istakao je jednom prilikom kako odrasla osoba treba da postupi u odnosu sa detetom, navodeći jednu radnju kao krucijalnu i koja zasigurno gradi zdravu samouverenost u detinjim godinama.
On je to objasnio u emisiji "Agape", koja se emitovala na televiziji "Studio B", gde je redovno gostovao i odgovarao na razna pitanja koja muče savremenog čoveka.
- Treba hvaliti samo decu, eventualno još i mlade ljude u adolescenciji. Sve druge hvale pojačavaju gordost. A gordost i zavist su na vrhu tih sedam hrišćanskih grehova i nema čoveka na zemaljskoj kugli koji bar nekad ili u nekom periodu života nije bio gord ili zavidljiv - naveo je Jerotić tada.
On se podsetio i razgovora sa jednim vladikom, koga je upitao da mu pomogne u razrešavanju nedoumice.
- I ja pitam jednog našeg dragog episkopa: "Vladiko, to su za mene blizanci. Ko je gord, on je i zavidljiv, i obrnuto. Šta vi mislite, može li se reći da je nešto gore?". Kaže: "Gora je zavist od gordosti."
Objašnjava da upravo zato decu treba hvaliti u ranom detinjstvu, jer je to zasiguran recept da sa dečijih pleća u velikoj meri skinemo teret zavisti.
- Gordost se još nekako da korigovati u toku života, zavist veoma teško. A to je najverovatnije zato što i jedno i drugo počinju u ranom detinjstvu. I zato treba hvaliti decu. Dete do kraja treće godine je upijajući um, kao sunđer je. Koliko bi samo trebalo da se otac i majka tada vole najviše! I da tako bude pet, pa posle neka bude malo i prepirki, ali prvih tri do pet godina, i zbog deteta i zbog sebe, da dete vidi, upije ljubav oca i majke. Ostaće skript, pa će tražiti u svome braku da ponove ono što su doživeli prvih tri do pet godina, i dobro i loše!
BONUS VIDEO: Na Ilindan 2025. vraćena spomen ploča Vladeti Jerotiću na dom u kojem je živeo
Dok psiholozi bes vide kao posledicu unutrašnje napetosti savremenog života, pravoslavlje ga prepoznaje kao duhovno stanje koje, ako se ne obuzda, nanosi štetu i okolini i duši.
Sveti Alfonsus Liguori - biskup i crkveni učitelj, govorio je: "Ako prihvatimo volju Božiju u svemu, bićemo među najsrećnijim ljudima na zemlji i već ovde ćemo imati predznanje o nebeskom miru.
Na praznik Svetog proroka Ilije i 101. godišnjicu rođenja slavnog duhovnog mislioca, ploča koja je morala da bude uklonjena prošlog leta konačno je ponovo osvanula na ulazu njegove zgrade u Zadarskoj ulici.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".