Za mnoge vernike, ova zapovest predstavlja duhovni izazov koji prevazilazi svakodnevnu pobožnost
Jedno od najzahtevnijih i, reklo bi se i najnelogičnijih učenja hrišćanske vere jeste poziv Crkve da se molimo za svoje neprijatelje. To nije samo savet ili duhovna preporuka – to je direktna zapovest Isusa Hristosa, jasno izrečena u Jevanđelju: "Ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas mrze, blagosiljajte one koji vas kunu i molite se za one koji vas vređaju i gone“ (Lk 6, 27–28).
Ipak, iako je ova poruka temeljno usađena u hrišćansko učenje, često izaziva veliku nedoumicu – čak i kod najvernijih i najposvećenijih hrišćana. Kako se i zašto moliti za nekoga ko nam je naneo zlo? Ovaj zahtev deluje gotovo nelogično, kao da ide protiv osnovnog ljudskog osećaja za pravdu i samoodbranu.
Za mnoge vernike, ova zapovest predstavlja duhovni izazov koji prevazilazi svakodnevnu pobožnost. Dok je lako moliti se za prijatelje, porodicu i bližnje, molitva za neprijatelja deluje kao poziv na slabost, na odricanje od pravde i na zaborav bola koji su nam ti ljudi naneli.
Maria Paina/Shutterstock, Gorodenkoff/Shutterstock
Neprijatelji nam pomažu da spoznamo svoje slabosti
I tu nastaje unutrašnji sukob između vere i instinkta. Crkva uči da je praštanje čin slobodne volje, znak unutrašnje snage, a ne slabosti. Da molitva za neprijatelje nije opravdavanje zla koje su počinili, već način da se čovek oslobodi mržnje koja ga izjeda iznutra, ali ne samo to.
A šta je to drugo, najbolje je možda objasnio starac Georgije Šestun.
- Ako sam pravoslavac, moram da shvatim da u mom životu nema slučajnih ljudi. Svaka osoba koju mi Bog posalje, potrebna mi je, čak iako je razdražljiva i ljuta. Ali, moja reakcija na njega mi pokazuje, da se ne razlikujem mnogo od te osobe. Najvažnije je da moram da gledam šta se dešava u meni - govorio je starac Georgije pa nastavio:
SPC
Starac Georgije Šestun.
- I tada postaje jasno da u meni sedi glavni neprijatelj. To su moje strasti, razdražljivost, bes, duh zlobe koji često i ne primećujem. A osoba koju Bog salje, budi ove osobine skrivene u meni, pokazuje mi moje grehe. Ovo je velika sreća, jer videti svoje grehe, znači videti početak svoga spasenja, ispravljanja i očišćenja. Zato su nam sveti oci zapovedili da se molimo za neprijatelje, koji nam pomažu da vidimo sopstvenu unutrašnju nečistotu.
Razmatrajući stih iz Knjige proroka Isaije, Sveti Teofan Zatvornik podseća da prava snaga posta ne leži samo u uzdržanju, već u praštanju, milosrđu i istinskoj pravdi prema bližnjem.
U svetu u kojem sve više ljudi poseže za okultnim rešenjima, reči jednog od najvoljenijih duhovnika Pravoslavne Crkve razbijaju iluzije: zlo može delovati samo ako mu čovek sam otvori vrata. Pokajanje, ispovest i čisto srce postaju neprobojni štit – duhovna zaštita koja ne zna za poraz.
Na praznik Svetih cara Konstantina i carice Jelene, patrijarh srpski služio je liturgiju u Beogradu i u nadahnutoj besedi poručio da prava sloboda ne znači činiti šta god poželimo, već biti oslobođen od đavola, smrti i greha kroz zajednicu sa Hristom.
Uoči početka posta posvećenog Svetim apostolima Petru i Pavlu, pravoslavni vernici danas se okupljaju u krugu porodice, mole se, praštaju i spremaju srce za vreme uzdržanja, pokajanja i smirenja koje sledi od sutra.
Glavni vojni imam i potpukovnik Vojske Srbije govori o povratku verskih službenika u vojsku i otkriva zašto je mir mnogo više od običnog pozdrava i zašto veruje da većina ljudi u Srbiji nosi dobro u sebi.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
U vremenima tuge, klevete i unutrašnjih borbi, ne traži snagu u sebi, već u Gospodu. Jer kako reče otac Mihailo – „trpi i istrpi, ali najviše se čuvaj očajanja.“
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Otkrijte kako pivo pretvara ovo jednostavno jelo u ukusnu salatu sa istorijom dugom vekovima, zapisanu još 1855. u "Srbskom kuvaru" jeromonaha Jerotija iz Krušedola.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
U vremenima tuge, klevete i unutrašnjih borbi, ne traži snagu u sebi, već u Gospodu. Jer kako reče otac Mihailo – „trpi i istrpi, ali najviše se čuvaj očajanja.“
Tada episkop, kasnije patrijarh Tihon, stigao je na rub pravoslavnog sveta, a postao most između Istoka i Zapada — osnivao je hramove, okupljao narode i ušao u istoriju Amerike.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
U vremenima tuge, klevete i unutrašnjih borbi, ne traži snagu u sebi, već u Gospodu. Jer kako reče otac Mihailo – „trpi i istrpi, ali najviše se čuvaj očajanja.“
Nedavni primer iz Amerike pokreće pitanje koje mnogi vernici smatraju nemogućim: kako ostati veran Hristovom učenju i Svetim kanonima u vremenu duhovne dekadencije i relativizacije vere?
Dokumentarac otkriva neprolazni kosovski zavet, borbu naroda i svetinja, i višegodišnji rad humanitarne organizacije "Svi za Kosmet", koja menja živote ljudi i čuva srpsku duhovnost.
Ova tradicionalna poslastica nekada je bila simbol porodičnih nedeljnih ručkova posle liturgije - priprema se lako, od sastojaka koje svaka kuća ima, a ukusom greje dušu.
U svojoj Besedi za 18. Četvrtak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako molitva oslobađa, rađa ljubav i vodi vernika do spoznaje Trojstva – istine Oca, Sina i Duha Svetoga – u srcu koje je očišćeno od greha.