Za mnoge vernike, ova zapovest predstavlja duhovni izazov koji prevazilazi svakodnevnu pobožnost
Jedno od najzahtevnijih i, reklo bi se i najnelogičnijih učenja hrišćanske vere jeste poziv Crkve da se molimo za svoje neprijatelje. To nije samo savet ili duhovna preporuka – to je direktna zapovest Isusa Hristosa, jasno izrečena u Jevanđelju: "Ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onima koji vas mrze, blagosiljajte one koji vas kunu i molite se za one koji vas vređaju i gone“ (Lk 6, 27–28).
Ipak, iako je ova poruka temeljno usađena u hrišćansko učenje, često izaziva veliku nedoumicu – čak i kod najvernijih i najposvećenijih hrišćana. Kako se i zašto moliti za nekoga ko nam je naneo zlo? Ovaj zahtev deluje gotovo nelogično, kao da ide protiv osnovnog ljudskog osećaja za pravdu i samoodbranu.
Za mnoge vernike, ova zapovest predstavlja duhovni izazov koji prevazilazi svakodnevnu pobožnost. Dok je lako moliti se za prijatelje, porodicu i bližnje, molitva za neprijatelja deluje kao poziv na slabost, na odricanje od pravde i na zaborav bola koji su nam ti ljudi naneli.
Maria Paina/Shutterstock, Gorodenkoff/Shutterstock
Neprijatelji nam pomažu da spoznamo svoje slabosti
I tu nastaje unutrašnji sukob između vere i instinkta. Crkva uči da je praštanje čin slobodne volje, znak unutrašnje snage, a ne slabosti. Da molitva za neprijatelje nije opravdavanje zla koje su počinili, već način da se čovek oslobodi mržnje koja ga izjeda iznutra, ali ne samo to.
A šta je to drugo, najbolje je možda objasnio starac Georgije Šestun.
- Ako sam pravoslavac, moram da shvatim da u mom životu nema slučajnih ljudi. Svaka osoba koju mi Bog posalje, potrebna mi je, čak iako je razdražljiva i ljuta. Ali, moja reakcija na njega mi pokazuje, da se ne razlikujem mnogo od te osobe. Najvažnije je da moram da gledam šta se dešava u meni - govorio je starac Georgije pa nastavio:
SPC
Starac Georgije Šestun.
- I tada postaje jasno da u meni sedi glavni neprijatelj. To su moje strasti, razdražljivost, bes, duh zlobe koji često i ne primećujem. A osoba koju Bog salje, budi ove osobine skrivene u meni, pokazuje mi moje grehe. Ovo je velika sreća, jer videti svoje grehe, znači videti početak svoga spasenja, ispravljanja i očišćenja. Zato su nam sveti oci zapovedili da se molimo za neprijatelje, koji nam pomažu da vidimo sopstvenu unutrašnju nečistotu.
Razmatrajući stih iz Knjige proroka Isaije, Sveti Teofan Zatvornik podseća da prava snaga posta ne leži samo u uzdržanju, već u praštanju, milosrđu i istinskoj pravdi prema bližnjem.
U svetu u kojem sve više ljudi poseže za okultnim rešenjima, reči jednog od najvoljenijih duhovnika Pravoslavne Crkve razbijaju iluzije: zlo može delovati samo ako mu čovek sam otvori vrata. Pokajanje, ispovest i čisto srce postaju neprobojni štit – duhovna zaštita koja ne zna za poraz.
Na praznik Svetih cara Konstantina i carice Jelene, patrijarh srpski služio je liturgiju u Beogradu i u nadahnutoj besedi poručio da prava sloboda ne znači činiti šta god poželimo, već biti oslobođen od đavola, smrti i greha kroz zajednicu sa Hristom.
Uoči početka posta posvećenog Svetim apostolima Petru i Pavlu, pravoslavni vernici danas se okupljaju u krugu porodice, mole se, praštaju i spremaju srce za vreme uzdržanja, pokajanja i smirenja koje sledi od sutra.
Pouka podvižnice iz Svetopsovske pustinje otkriva kako zemlja koja nas hrani, pokajanje i briga za bližnje mogu biti jedina zaštita u vreme nesigurnosti i straha.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pouka podvižnice iz Svetopsovske pustinje otkriva kako zemlja koja nas hrani, pokajanje i briga za bližnje mogu biti jedina zaštita u vreme nesigurnosti i straha.
Dok se rasprave najčešće vode oko marama i kapa, sveštenik pri hramu Svetog Ilije na Mirijevu objašnjava zašto upadljiva garderoba, neprimerene boje i zanemarivanje crkvenog bontona mnogo češće dovode do opomena u hramu.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Manastiri koje su podizali srpski vladari, knjige pisane na srpskom i zadužbine koje su čuvale narod bez države danas se gotovo ne pominju, a većina hodočasnika i ne zna čijim stopama hoda.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.