Wikipedia/Amosbarkhouse,Facebook/Трајко Александра Влајковић
Decenija svešteničke službe na Kosovu i Metohiji kroz život sveštenika koji je sa porodicom čuvao hram i svetinju u teškim uslovima.
Živeli su 23 dana u mraku, sa osmomesecnom bebom, plašeći se samo da ne naruše mir svetinje kojoj služe. A onda je došao trenutak kada je strah nestao, roletne su se podigle i u dom je ušlo svetlo Gospodnje – i u njihove živote, i u njihova srca. Tako je počela sveštenička služba jednog sveštenika na Kosovu i Metohiji, u mestu gde vera i hrabrost svakodnevno hodaju rame uz rame.
– Sveštenik koji je bio pre mene rekao je, moramo da se čuvamo, ne znamo kako će nas narod prihvatiti. On nije ni vatru ložio, da ne bi skretao pažnju. Živeli smo u mraku 23 dana, sa bebom od 8 meseci. A onda sam rekao, služiš Bogu živome, a plašiš se! Čega? Podigosmo roletne, uđe svetlo Gospodnje, ne samo u naš dom, već u naša srca. I krenuo je život – kaže sveštenik Trajko Vlajković, koji ove godine slavi deceniju svešteničke službe na Kosovu i Metohiji, gde je i rođen.
Vlajkovići su više od sedam godina živeli kao jedina srpska porodica u Uroševcu, u porti Sabornog hrama Svetog cara Uroša.
– Kada su deca pošla u školu, preselili smo se u moj rodni Klokot, ali se u Sabornom hramu i dalje sabira narod iz cele Srbije, tamo i dalje služim – dodaje otac Trajko.
Otac Trajko danas ima četvoro dece: Sara ima 11 godina, Sofija će uskoro 9, Tadej je predškolac, a najmlađa Tea ima 4. Voli decu, odrastao je sa mlađom i starijom sestrom u skromnoj porodici. Ta ih je skromnost, kaže, sve očeličila, kao većinu dece u specifičnim uslovima Kosova i Metohije. Bili su predani poštovanju starijih i učenju.
Beli mantil zamenio svešteničkom mantijom
– Oduvek sam želeo da budem lekar, da nosim beli mantil i lečim decu, da budem pedijatar. Kad je uvedena veronauka, hteo sam da se pokažem pred devojčicama, pa sam prišao svešteniku i pitao, gde ima škola za popa. Tad je počeo češće dolaziti u našu kuću, govoreći da je Bogoslovija jako lepa škola – priseća se.
Otac Trajko položio je prijemni ispit i u Medicinskoj školi, ali ga je, kaže, Božija promisao ipak odvela u Bogosloviju, daleko od kuće u Foču. Bio je odličan đak, kao i student Bogoslovskog fakulteta.
– Na drugoj godini studija oženio sam se, moja supruga je iz Foče, rakoh vam, volim decu. Kad sam diplomirao, već smo imali Saru. Vladika je ponudio Uroševac, to je bilo jedino upražnjeno mesto. Otišli smo da služimo u grad bez naših ljudi – priča sveštenik.
Iako je Uroševac svega 22 kilometra od Klokota, nikada ranije ga nije posetio, nije znao šta ih čeka, ali kako da odbije službu u Hramu posvećenom Svetom caru Urošu. To je jedini hram posvećen poslednjem vladaru iz dinastije Nemanjića.
– Imao sam tada 23, a supruga je dve godine mlađa. Jao, kakva lepota, kakva divnoća, a ja služim sam. Ta prva liturgija koja sam tamo služio, biće mi urazena u sećanju, duši i srcu, dok sam živ – priseća se otac Trajko.
Video Printscreen You tube
Sveštenik Trajko Vlajković
Strah i svetlo u domu sveštenika
Otac Trajko dodaje da su se on i supruga i kasnije čuvali, ne iz straha da će im se nešto desiti, već da ne navlače gnev na sebe, a pre svega na svetinju:
– Supruga nikada nije za te godine, koliko smo bili u Uroševcu, izašla sama da kači veš. To je teško razumeti, dok ne dođete, a ja sve pozivam da dođu u naš grad u kome odnedavno čuvamo i veliku svetinju, odeždu Svetog cara Uroša – kaže on.
Hram i zajedništvo u Uroševcu
Ovaj sveštenik dodaje da je crkva specifična, jer se nalazi u istom dvorištu u kome je i džamija, u strogom centru grada.
– Kao što rekoh, da ne navlačimo gnev ljudi koji tu žive, 1999. je prošla, ali u mnogim životima, kako sa naše strane, tako i sa njihove, nije još prošla, znate. Da ne bi neko od prolaznika slučajnih nešto dobacio i da se ljudi koji dolaze ne osete neprijatno, pazimo. Bogu hvala, do sada nikada nije bilo neprijatnosti, ali Gospod kaže, malo se ti pripazi, a malo ću ja da te pričuvam – objašnjava.
Uroševac je bogat kraj, Albanci su bili vešti trgovci, prvi su izgradili džamiju, a crkva je započeta 1928. godine. Radovi su trajali pet godina, do 1933, kada je bilo veliko osvećenje hrama.
– Na tom osvećenju su bili i Albanci i Srbi, i svi koji vole Gospoda. I to je bilo veličanstveno, taj prizor videti, koliko je ljudi došlo. Na ovoj našoj crkvi su radili, ne samo Srbi, već i Albanci. I to je do 1999. godine bilo ponos grada Uroševca. A tokom pogroma bačeni su molotovljevi kokteli, ikonostas koji je darivao kralj Aleksandar Karađorđević, bio potpuno prekriven crnilom – seća se sveštenik.
printskrin facebook
Sveštenik Vlajko Trajković
Susret sa imamom i nova prijateljstva
Otac Trajko dodaje da dobri ljudi žive u svako doba. Kada je tek došao, Gospod je poslao jednog imama koji služi u džamiji u dvorištu. Trebalo je da imaju sastanak.
– Kada je video da sam ga ja dočekao, kaže, idi pozovi tatu. Treba mi, kaže, pop. Rekoh, ja sam pop. Kaže, pozovi tatu. Ja sam taj koji je nasledio prethodnog sveštenika, izvolite šta treba. Tako smo se upoznali. Posle dve nedelje, on me je pozvao da izađemo kroz grad. On me je i upoznao sa čelnicima opštine. Zahvaljujući njemu, Gospodu koji je poslao njega, stekao sam prijatelje – priča otac Trajko.
Bogosluženje i svakodnevna služba
Ipak dodaje da u Uroševcu, kada obavlja administrativne poslove, nije sveštenik u mantiji; mantiju nosi u koferu i obuče u toaletu pre sastanka.
– Nosi je, kaže, kao radno odelo, ali ne smeta, važno je da postoji dogovor i da hram u koji dolaze vernici, parohija, funkcioniše – ističe on.
Sa novim imamima nema tako prisan odnos, ali se posećuju u vreme praznika:
– To je važno, drugom pružiti ruku, važno je podeliti radost – dodaje.
Obnova i čuvanje svetinja
Otac Trajko čini sve da bi oživeo i druge, manje hramove ove velike parohije. Okuplja narod Sirinićke župe, Kosovskog Pomoravlja, skuplja priloge. Svako radi što zna, da bi pomogao.
Podigli su zid, ogradu na groblju kod crkve Svetog Ilije u Štimlju, sređuju fasadu crkve Svete Trajice u Babljaku, postavili su kamere u crkvici Svetih apostola Petra i Pavla u Talinovcu, gde je obnovio bogoslužbeni život.
– U selima gde su te crkve više nema naroda, ali Slava Bogu, to ne znači da treba da zapustimo ono što su naši preci nama ostavili. Posle 10 godina ja i dalje služim u Sabornom hramu, a blagi naš Car Uroš priziva svakoga ko ima Gospoda u srcu. Zaista se oseća njegov duh. Pričešćujemo se tu, bivamo zajedno u jednoj čaši bivamo jedno – zaključuje otac Trajko, prenosi portal sputnikportal.rs.
Na pitanje kako vernici iz različitih krajeva, koji to požele, mogu doći do njega:
– Treba da se prekrstite, izgovorite molitvu pre početka puta, ukucate u navigaciju "Srpska pravoslavna crkva Sveti car Uroš" i krenete. Kad dođete na administrativni prelaz, date dokumentaciju, dobar dan, doviđenja. Vi ćete doći tamo gde ste se uputili. Kad krenete put Kosova i Metohije, znajte da će Sveti car Uroš i Sveti kralj Stefan blagosloviti da dođete. Kada kročite na ovo tlo, znajte da se ne trebate ničega bojati, tu služe Nemanjići i oni vas čuvaju – poručuje sveštenik.
Povodom navoda da Srpska pravoslavna crkva pregovara s kosovskim institucijama o pravnom statusu Crkve na Kosmetu, usledio je odlučan demanti uz razotkrivanje motiva plasiranja lažnih vesti.
Slike gomile smeća između spomenika otkrivaju nepoštovanje prema pokojnicima, dok preostali Srbi u naselju osećaju bol i poniženje zbog narušenog svetilišta.
Na liturgiji u manastiru Svetih Arhangela kod Prizrena, episkop novobrdski podsetio vernike da je svako dobro delo dar Božji i da istinsko bogatstvo vere leži u jednostavnosti i oproštaju.
U prisustvu tridesetak Srba i prijatelja iz Francuske, Fransoa iz Strazbura je posle dvadeset godina čekanja primio sveto krštenje u Velikoj Hoči, dok su pojci bili svi prisutni u hramu.
Prizori sa krstovima, kandilima i šapatom o „dozvoli odozgo“ kod dela ljudi bude poverenje, ali prorojerej Vladimir Dolgih precizno objašnjava zašto takva praksa nema nikakvo uporište u učenju pravoslavne crkve.
Na svečanosti „Privrednika“ uz blagoslov patrijarha srpskog i decenije istorijske predanosti, učenici i studenti iz cele Hrvatske primili su podršku koja spaja obrazovanje, kulturu i zajednicu, otvarajući im vrata ka novim prilikama.
Uz pažljivo sečenje, miris ruzmarina i nekoliko osnovnih sastojaka, obična namirnica dobija novu formu i postaje jelo koje spaja meru, ukus i tišinu pravoslavnog posta.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
U povratničkom selu kod Istoka, pod svetlom agregata i pred obnovljenim oltarom, više od sto vernika okupilo se na slavi crkve – među porušenim kućama, sećanjima na progon i nadom da će se život ipak vratiti.
Posle povlačenja specijalnih jedinica kosovske policije, lokalni predstavnici zatekli devastirane kancelarije i oskrnavljene ikone, što je među Srbima protumačeno kao još jedna otvorena poruka pritiska i zastrašivanja.
Posle još jednog nasrtaja na hram u sredini gde Srba jedva da je ostalo, iz Eparhije raško-prizrenske stiže oštro upozorenje o kontinuiranom zastrašivanju.
Dok su svetinje padale i ljudi bežali sa Kosmeta, mati Fevronija je ostala, spašavala izbeglice, molila se neprestano i postala simbol vere, snage i majčinske ljubavi.
Prizori sa krstovima, kandilima i šapatom o „dozvoli odozgo“ kod dela ljudi bude poverenje, ali prorojerej Vladimir Dolgih precizno objašnjava zašto takva praksa nema nikakvo uporište u učenju pravoslavne crkve.
Gospod vidi trud čoveka, njegovu borbu sa sobom i njegovu želju da živi po veri, i takav trud donosi duhovne plodove koji se često šire i na porodicu i na buduće naraštaje.
Mitropolit Antonije Blum ostavio je za sobom riznicu beseda i svedočanstava koja nas podsećaju da se vera najdublje pokazuje onda kada smo spremni da damo i ono što nam je poslednje.
Saopštenje Sinoda krila tzv. CPC koje predvodi mitropolit Mihailo otvara raspravu o promeni crkvenog kalendara, ali i donosi oštre kazne drugom krilu iste organizacije, uz teške optužbe, poništavanje crkvenih obreda.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Mitropolit Antonije Blum ostavio je za sobom riznicu beseda i svedočanstava koja nas podsećaju da se vera najdublje pokazuje onda kada smo spremni da damo i ono što nam je poslednje.
Saopštenje Sinoda krila tzv. CPC koje predvodi mitropolit Mihailo otvara raspravu o promeni crkvenog kalendara, ali i donosi oštre kazne drugom krilu iste organizacije, uz teške optužbe, poništavanje crkvenih obreda.
Porušeni spomenici kod Obilića nisu samo vandalski čin, već upozorenje koje uznemirava čitavu zajednicu i otvara pitanje dokle traje bezbednost onih koji su sahranjeni, ali i onih koji su ostali.