SVAKA NESREĆA JE BOLNA, ALI OVA JE NAJTEŽA! Patrijarh Pavle o boli koja reže i sa kojom se ljudi nikako ne mire!
Od nekih gubitaka se ljudi nikada sasvim ne oporave.
Mir nije odsustvo haosa, već prisustvo smisla.
U svetu koji svakim danom sve haotičniji, u kome ljudi trče za vremenom koje im stalno izmiče, sve je teže pronaći trenutak tišine - onaj u kojem čovek može da zastane, udahne i oslušne sopstveno srce.
U toj potrazi za mirom, često zaboravimo da duševni mir ne dolazi spolja, već da se rađa iznutra, u tišini duše koja zna ko je i kuda ide. Nije uvek potrebno da odemo daleko da bismo pronašli smisao; nekada je dovoljno da se okrenemo sebi, da pogledamo oko sebe i uočimo lepotu u jednostavnosti svakodnevnog života.
Svet nas neprestano uči da jurimo za uspehom, za priznanjem, za materijalnim stvarima koje bi, navodno, trebalo da ispune prazninu u nama. Ali, čovek ne postaje srećan onim što poseduje, već onim što nosi u srcu. Ljubav, vera, dobrota i mir - to su vrednosti koje ne blede, i koje nas čine istinski bogatima, čak i kada nemamo mnogo.
Možda je vreme da se vratimo sebi, da pronađemo tišinu među bukom, da naučimo da budemo zahvalni na svakom jutru, svakom osmehu, svakom dodiru svetlosti koji nas podseća da nismo sami. Jer, mir nije odsustvo haosa, već prisustvo smisla.
Patrijarh Pavle je to jednostavno, a duboko, rekao:
"Gde god da pođeš, ako ideš čistim srcem, Bog je već tamo. Ostani gde te duša ne boli, a idi tamo gde povetarac blago miluje i gde srce zna da je kod kuće. Jer, nije važno vest, nego mir koji nosiš u sebi."
Od nekih gubitaka se ljudi nikada sasvim ne oporave.
Cela životna borba današnjeg čoveka, ma kako bila obučena u moderne pojmove, zapravo je potraga za mirom.
Jednostavnost patrijarha Pavla bila je zadivljujuća - putovao je gradskim prevozom, nosio stare cipele koje je sam krpio, a iznad svega je čuvao čistoću duha, blagost i mudrost.
Pravoslavlje jasno opominje da duhovni mir nije rezultat naših napora da sve oko sebe dovedemo u red, već plod unutrašnje promene - života u zajednici s Bogom.
U jednoj kratkoj rečenici sadržano je upozorenje koje se tiče svakodnevnih odluka, tuđih uticaja i unutrašnjeg rasula koje ljudi često ne prepoznaju na vreme.
Na Preobraženje Gospodnje pre tri decenije, omiljeni duhovni vođa je u svojim molitvama i opomenama ukazao na snagu vere, mira i odanosti Bogu, ostavljajući poruku koja i danas inspiriše pravoslavne vernike u svetu punom izazova.
U svojoj besedi za ponedeljak 8.sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički upozorava na posledice zaobilaženja Boga – i otkriva jedini put do istinske blagodati.
Molitva je i način da se nosimo sa teškoćama, pronađemo mir i duhovno sazrevamo.
Mnogi posle ovakvog sna počinju da traže skrivene poruke i znakove, ali Crkva savetuje drugačiji odnos prema snovima i upućuje nas na ono što zaista možemo učiniti za svoje preminule bližnje.
Odluka o tome sa kim će čovek zasnovati porodicu nije mala ni prolazna.
Ono što je važno jeste da hrišćanin ne zaboravi Boga onda kada mu je dobro, niti da se udalji od molitve čim oseti da je nastupio mir.
Ad i pakao nisu sinonimi.
Mnogi ljudi dolazili su mu tražeći pomoć, a svetac je svoju slavu pripisivao Bogu, a ne sebi.
Predanje o ovoj ikoni vezano je za kneza Avgara iz Edese, koji je, teško oboleo od gube, čuo za Hrista i njegova čudesna isceljenja.
Pravoslavno predanje majčinstvo ne posmatra samo kao životnu ulogu, već kao veliku odgovornost pred Bogom.
Dok savremeni čovek starost često posmatra kao period gubitka, slabosti i povlačenja iz života, otac Andrej Tkačov ukazuje na njenu dublju svrhu.
Ono što je važno jeste da hrišćanin ne zaboravi Boga onda kada mu je dobro, niti da se udalji od molitve čim oseti da je nastupio mir.
Na Veliku Gospojinu u Pivskom manastiru služena Sveta arhijerejska liturgija, a mitropolit budimljansko-nikšićki u besedi govorio o životu, stradanju i veri generala Mladića.
Ad i pakao nisu sinonimi.