SVAKA NESREĆA JE BOLNA, ALI OVA JE NAJTEŽA! Patrijarh Pavle o boli koja reže i sa kojom se ljudi nikako ne mire!
Od nekih gubitaka se ljudi nikada sasvim ne oporave.
Mir nije odsustvo haosa, već prisustvo smisla.
U svetu koji svakim danom sve haotičniji, u kome ljudi trče za vremenom koje im stalno izmiče, sve je teže pronaći trenutak tišine - onaj u kojem čovek može da zastane, udahne i oslušne sopstveno srce.
U toj potrazi za mirom, često zaboravimo da duševni mir ne dolazi spolja, već da se rađa iznutra, u tišini duše koja zna ko je i kuda ide. Nije uvek potrebno da odemo daleko da bismo pronašli smisao; nekada je dovoljno da se okrenemo sebi, da pogledamo oko sebe i uočimo lepotu u jednostavnosti svakodnevnog života.
Svet nas neprestano uči da jurimo za uspehom, za priznanjem, za materijalnim stvarima koje bi, navodno, trebalo da ispune prazninu u nama. Ali, čovek ne postaje srećan onim što poseduje, već onim što nosi u srcu. Ljubav, vera, dobrota i mir - to su vrednosti koje ne blede, i koje nas čine istinski bogatima, čak i kada nemamo mnogo.
Možda je vreme da se vratimo sebi, da pronađemo tišinu među bukom, da naučimo da budemo zahvalni na svakom jutru, svakom osmehu, svakom dodiru svetlosti koji nas podseća da nismo sami. Jer, mir nije odsustvo haosa, već prisustvo smisla.
Patrijarh Pavle je to jednostavno, a duboko, rekao:
"Gde god da pođeš, ako ideš čistim srcem, Bog je već tamo. Ostani gde te duša ne boli, a idi tamo gde povetarac blago miluje i gde srce zna da je kod kuće. Jer, nije važno vest, nego mir koji nosiš u sebi."
Od nekih gubitaka se ljudi nikada sasvim ne oporave.
Cela životna borba današnjeg čoveka, ma kako bila obučena u moderne pojmove, zapravo je potraga za mirom.
Jednostavnost patrijarha Pavla bila je zadivljujuća - putovao je gradskim prevozom, nosio stare cipele koje je sam krpio, a iznad svega je čuvao čistoću duha, blagost i mudrost.
Pravoslavlje jasno opominje da duhovni mir nije rezultat naših napora da sve oko sebe dovedemo u red, već plod unutrašnje promene - života u zajednici s Bogom.
U svojoj besedi za ponedeljak 8.sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički upozorava na posledice zaobilaženja Boga – i otkriva jedini put do istinske blagodati.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Crkva je odlučila da instalira avatar sa veštačkom inteligencijom, pri čemu je nakon diskusije izabrana figura Isusa kao najbolje rešenje.
Crkva je dodelila titulu bogoslov samo trojici ličnosti: Jovanu - Hristovom apostolu, Grigoriju - borcu za pravoslavno ispovedanje Svete Trojice, i Simeonu - pesniku Božje ljubavi.
Čovek koji se oslobađa suvišnih želja počinje jasnije da vidi ono što je zaista važno.
Narodni običaji su bogati, ali protojerej Aleksandar Šmeman objašnjava da suština vere nije u pravilima, već u onome što se menja u čoveku iznutra.
U svojoj besedi za ponedeljak šeste sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva kako će izgledati drugi dolazak Hrista.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
U manastiru Svetog Aleksandra Nevskog u Ugljeviku okupio se veliki broj vernika da se pokloni mirotočivoj ikoni „Umekšanje zlih srca“
On je 34 godine živeo kao prosjak iako je bio bogati naslednik.
Đakon dr Ivica Čairović postao sveštenik, dok je beseda poglavara Srpske pravoslavne crkve osvetlila put do Carstva Božjeg.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.