Revnost za dom Božji nije samo osećanje; ona je plamen koji se rađa iz vere i pobožnosti, a gori kada svetinja bivstvuje ugrožena.
U današnjoj besedi vladika Nikolaj Velimirović nas vodi kroz dubine ovog duhovnog ognja, pokazujući kako svaka uvreda prema nebu, Crkvi ili ljudskom telu kao hramu Božjem budi u srcu pravednika neugaslu revnost. Ona se ne smiruje pred ljudskim nepravdama, već osvetljava put duše ka istini i spasenju, podsećajući nas da svaki čin protiv svetinje poziva na unutrašnje preispitivanje i na uzdizanje vere.
Beseda o revnosti za dom Božji
Revnost za dom tvoj izede me, i ruženja onijeh koji tebe ruže padaju na mene.
(Ps. 68, 9)
Nebesa su dom Božji. Crkva Božja je dom Božji. Tela verujućih ljudi dom su Božji. Tamo gde je Bog, tamo je dom Božji; a gde je dom Božji, tamo je svetinja.
Obesvećuju ljudi svetinju Božju, i carstveni prorok se srdi i gori od revnosti. Sve uvrede na svetinju Božju on prima na sebe, i one padaju na nj kao oganj, koji ga sve više raspaljuje revnošću.
Obesvećuju ljudi nebesa kad ne veruju i odriču ono što je sam Bog ljudima otkrio radi spasenja njihova. Kad se ljudi protive istini, ili kad izopačavaju istinu na način jeretički, ili kad svojevoljno sude po telesnom razumu svome o Hristu Gospodu, ili kad sumnjaju u angele i svetitelje, i u Sud, i u besmrtno carstvo Hristovo, i u večnu kaznu nepokajanih grešnika – u svima tim i sličnim slučajevima ljudi razbojnički napadaju na dom Božji i obesvećuju svetinju doma Božjeg.
Tada se diže revnost u srcu pravedničkom protiv bogoborstva i bogohulstva. Isto tako ljudi napadaju na dom svetinje Božje kada se nedostojno odnose prema Crkvi Božjoj, nemarno prema uredbama crkvenim, lenjo prema zapovestima crkvenim, zlobno prema slugama crkvenim. I tada se razgoreva revnost za svetinju doma Božjeg u srcu pravednom i pobožnom.
Najzad, i ponižavanje tela ljudskog, predavanje strastima, služenje gresima, otmici, ubistvu, grubosti, pijanstvu i drugim opakim delima – sve je to napadanje na svetinju doma Božjeg, sve je to bogohulstvo i čovekohulstvo.
I opet se revnost revnitelja svetinje podiže i svetli pred ljudima kao nebesni plamen.
O, braćo moja, ugledajmo se na revnost Hristovu prema svetinji doma Božjeg (Jov. 2, 17) i na revnost apostola i svetih otaca Crkve naše pravoslavne. Porevnujmo za spasenje naše više nego što đavo revnuje danonoćno za propast našu.
O Gospode Isuse Hriste, uzore revnosti prema svetinji, daj nam jednu iskru revnosti Tvoje, da bi revnujući ličili na Tebe i spasli se Tobom.
Tebi slava i hvala vavek. Amin.
U besedi za 21. subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da samo Bog ostaje živ i krepak, a da svaka duša prepoznaje tu istinu u sopstvenoj žeđi.
Beseda Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za 21. nedelju po Duhovima vodi nas kroz vreme i svetinje, pozivajući na molitvu, samopregled i svesnost darova koje primamo svaki dan.
U besedi za 22. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da lepota Crkve i verne duše ne dolazi spolja, već iz mesta gde Hristos prebiva — iz unutrašnje svetlosti koja ne prolazi i koja dušu čini carevim detetom.
U besedi za 22. četvrtak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća nas da tišina Božja nije odsustvo, već poslednja prilika da se pripremimo za dan kada više neće biti zabluda ni skrivanja.
U besedi za 22. petak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva zašto je beg u pustinju više od udaljavanja od ljudi — to je put očišćenja duše, borba protiv strasti i trenutak kada čovek prestaje da služi sujeti.
U besedi za 22. subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o tome kako doći do unutrašnjeg mira i osloboditi se briga.