Ljudsko oko je provodnik svetlosti, ali i tame: ono iznosi napolje ono što srce nosi, objašnjava sveštenik.
U našem narodu oduvek se govorilo: "Čuvaj se urokljivih očiju!" Od davnina se verovalo da pogled, ako dolazi iz "zlog srca", može naneti štetu detetu, domaćinu, stoci, pa čak i samoj duši čoveka.
Za jedne je to sujeverje starih baba, za druge tek mit sličan bajci, ali za mnoge - i danas - stvarnost koja izaziva strah i nelagodu.
Sveštenik Aleksandar Šantajev podseća da pravoslavlje urokljivo oko ne smatra izmišljotinom, već ozbiljnim duhovnim problemom koji se prepoznaje u bogoslužbenoj praksi. On naglašava da se u crkvenim molitvama, naročito onim koje se čitaju nad porodiljom i detetom, jasno pominje zaštita "od urokljivog oka, od ljubomore i zavisti i od nevidljivih duhova".
Shutterstock
Oko može propuštati svetlost, ali i tamu
Ova činjenica, kaže Santajev, pokazuje da Crkva ne samo da priznaje postojanje takve opasnosti, nego je i svrstava među stvarne uzroke duhovnih i fizičkih slabosti.
- Odmah ćemo da razjasnimo stvar. Predanje naše Pravoslavne crkve je odavnina shvatalo i shvata urokljivo oko (slavjanski "nadziranje očima", to jest vračanje očima) kao realno postojeću pojavu tamne đavolje sile, koja deluje preko onih koji joj služe - kaže on.
Prema njegovim rečima, ljudsko oko je provodnik svetlosti, ali i tame: ono iznosi napolje ono što srce nosi. Ako je srce ispunjeno mržnjom ili zavišću, pogled takvog čoveka može postati oruđe zle sile. Takvo shvatanje oslanja se i na reči Svetog apostola Jovana Bogoslova: "Ko mrzi brata svoga, taj se nalazi u tami… jer mu je tama zaslepela oči“ (1 Jn 2,11).
Sveštenik Santajev podseća i na jedno od čuvenih svedočanstava iz knjige "Lavsaik“, gde je prepodobni Makarije Egipatski iscelio ženu teško postradalu od uroka. Zbog zlih i neumoljivih pokušaja jednog razvratnika da je sablazni, gatar se poslužio vradžbinama, pa su je svi koji bi je pogledali videli — kao konja. Tek posle blagoslova i molitve svetitelja, njena prirodna pojava se vratila i pred svima je zablistala kao žena kakva je zaista bila.
Shutterstock/New Africa
Urokljivo oko, Ilustracija
Prepodobni Makarije tada joj je objasnio da je urok mogao delovati jer se duže vreme udaljila od Crkve i nije pristupala Svetim Tajnama. Time se, prema tumačenju Santajeva, oslabila "blagodatna zaštita" koja štiti vernike od svakog demonskog uticaja.
Upravo tu sveštenik povlači jasnu granicu: na vernoga, koji živi u Hristu i učestvuje u svetim tajnama, nijedna magija, bajalica niti gatarska radnja nema uticaja.
- Za one, međutim, koji svojim životom otvaraju vrata nečistoj sili, razvratom, mržnjom, praznoverjem ili udaljavanjem od vere, dejstvo mračnih sila postaje moguće.
Zato, zaključuje Santajev, onaj ko želi istinsku zaštitu od urokljivog oka i svakog zlog uticaja treba da krene putem Crkve, molitve i svetog pričešća.
- Sve ostalo ostaje samo privid i nesigurna uteha - zaključuje.
Prema učenju Crkve, bez krštenja nije moguće pristupiti ostalim svetim tajnama, niti se u potpunosti uključiti u liturgijski i duhovni život zajednice.
Na današnji dan se sa poštovanjem sećamo Stefana Prvovenčanog – prvog srpskog kralja, ktitora, mirotvorca i sina svetitelja, koji je krunisao veru svoga naroda.
Susreti sa srpskim svetinjama i razgovori sa monaštvom pokreću lične odluke koje prevazilaze vojnu misiju – jedan od njih već se priprema za krštenje u manastiru Draganac.
U nekoliko pažljivo biranih rečenica otvoren je prostor za razumevanje i priznanje duhovnog truda. Istovremeno, podseća se da poštovanje ne poznaje granice među ljudima.
Od uspona u vrhu Ruske pravoslavne crkve do raščinjenja, sukoba sa patrijarhom Aleksejem II i razlaza sa mitropolitom Epifanijem, ostavio je iza sebe crkvenu mapu podela čije posledice i dalje potresaju pravoslavni svet.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Od uspona u vrhu Ruske pravoslavne crkve do raščinjenja, sukoba sa patrijarhom Aleksejem II i razlaza sa mitropolitom Epifanijem, ostavio je iza sebe crkvenu mapu podela čije posledice i dalje potresaju pravoslavni svet.
U besedi za petak 4. sedmice velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva kako se ista izdaja Hrista ponavlja i danas, kroz svakodnevne postupke, reči i odluke koje mnogi i ne primećuju.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
Ketrin Krik je od audicija za filmove došla do punih arena i miliona pregleda, uz egzorcizme obećava isceljenja, dok verski analitičari upozoravaju da iza svega stoji zloupotreba vere i profit.
Dok istraživanja beleže rast broja onih koji se izjašnjavaju kao vernici, otac Vasilije podseća na razliku između spoljašnje discipline i istinskog preobražaja i pobožnosti.
Od Jalovika do Amerike, protojereja Petra Miloševića vodio je put vere i služenja – osnivač prve srpske pravoslavne crkve u Majamiju, duhovnik kome se verovalo i čovek čije delo nastavlja da živi kroz generacije koje je okupljao i učio.
Monahinja manastira Rukumija u knjizi „Ko posti, dušu gosti“ deli tajnu skromnog, ali izuzetno ukusnog paprikaša, koji svaki zalogaj pretvara u trenutak pažnje, topline i harmonije tokom dana posta.