U trenucima tuge i nemira, osmeh postaje duhovno oruđe koje priziva svetitelje i donosi unutrašnji mir.
U svakodnevnom životu često se suočavamo sa melanholijom, očajem i unutrašnjim nemirom. Ponekad, činilo bi se, sve što nas okružuje pokušava da nas spotakne – i duhovno i emotivno. U takvim trenucima retko ko zna kako da pronađe unutrašnju slobodu i radost. Rešenje za ovu tišinu i težinu može ponuditi pouka oca Ananija Kustenisa, koja je, iako jednostavna, duboko ukorenjena u pravoslavnoj duhovnosti.
- Đavo odlazi. Melanholija odlazi. Spoticanje odlazi. Očaj odlazi. Smejte se, deco. Đavo je sebičan i odlazi i ostavlja nas same. Da li razumete? I prizivajmo svece. Ne ostavljajmo ove stvari. Ne ostavljajmo ih! Humor je lepa stvar, deco. Nemaju ga mnogi. Neki se ne smeju. Ne kažem da treba da se smejemo. Obratite pažnju na ovo. Ali osmehnite se. Smejte se. Opustite se. Humor je život, to je dah. Ako nasmejete drugog, dok je tužan, to je sav novac!! Smeh je nematerijalno dobročinstvo - govorio je otac Ananije.
Humor kao duhovno oruđe
Pouka oca Ananija podseća da čak i u najmračnijim trenucima postoji prostor za osmeh i radost. Humor nije samo olakšanje; on je oblik duhovnog delovanja. U pravoslavlju, radost i smeh nisu trivijalni – znak su oslobođenja od unutrašnjih okova, način prizivanja svetih i podsetnik da Bog deli sa nama život u svim njegovim nijansama.
Osmeh kao ljubavi i unutrašnjeg oslobađanja
Smeh, iako naizgled jednostavan, postaje čin ljubavi, dar bližnjem i most između nevidljivog i svakodnevnog. U duhovnom životu, osmeh je često prvi korak ka miru – a lekcija oca Ananija Kustenisa jasno pokazuje: onaj ko sme da se osmehne već je zakoračio ka svetlu, oslobođen od tuge koja veže dušu i otvoren za Božju prisutnost u svakom trenutku.
Čitanje Jevađelja za 29. četvrtak po Duhovima
Foto: SPC
Jevanđelje
Poslanica Svetog apostola Pavla Jevrejima, začalo 315 (7,1-6)
1. Jer taj Melhisedek, car Salimski, sveštenik Boga višnjega, koji srete Avraama kad se vraćaše posle poraza careva, i blagoslovi ga; 2. Kome Avraam dade i desetak od svega, on je po značenju svoga imena prvo car pravde, a potom je i car Salimski, to jest, car mira, 3. Bez oca, bez matere, bez rodoslova, niti mu dani imaju početka niti mu život ima svršetka, a kao sličan Sinu Božijemu ostaje sveštenik bez prestanka.
4. No pogledajte koliko je velik ovaj, kome je i sam patrijarh Avraam dao desetak od probranoga plena. 5. I dok sinovi Levijevi primajući sveštenstvo imaju zapovest da uzimaju po zakonu desetak od naroda, to jest od braće svoje, iako su proizišli iz bedara Avraamovih, 6. dotle ovaj koji nije od njihovog roda, uze desetak od Avraama, i njega, koji je imao obećanje, blagoslovio je.
Jevanđelje po Luki, začalo 107. (21,28-33)
28. A kada se počne ovo zbivati, uspravite se i podignite glave svoje, jer se približava izbavljenje vaše. 29. I kaza im priču: „Gledajte na smokvu i na sva drveta: 30. kad vidite da već poteraju pupoljke, sami znate da je već blizu leto. 31. Tako i vi kad vidite da se ovo zbiva, znajte da je blizu Carstvo Božije. 32. Zaista vam kažem da ovaj naraštaj neće proći dok se ovo sve ne zbude. 33. Nebo i zemlja će proći, a reči moje neće proći.
Priča o čoveku koji je grešio ceo život, ali se iskreno pokajao, otkriva večni dijalog između ljudske nesavršenosti i božanske milosti – i pruža nadu svakome ko traži unutrašnje oslobođenje.
Pouka jednog od najomiljenijih svetitelja novijeg vremena otkriva zašto trenutak tišine pred Bogom nosi snagu da savlada nervozu, umor i haos koji čekaju svakog od nas.
Pouka jednog od najvećih duhovnika 20. veka pokazuje kako kratka molitva, čitanje Svetog pisma i samoposmatranje mogu ojačati moralnu snagu i održati veru čak i kada svet preti da nas slomi.
Pouka velikog duhovnika 20. veka otkriva šta stoji iza unutrašnjeg zamora, zašto pad nije kraj i kako se vodi borba koja ne uništava čoveka, već ga vraća na put trezvenosti i nade.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Veliki ruski svetitelj iz 19. veka objašnjava da kada podignemo srce ka Bogu, čak i najveća tuga gubi snagu, a spokojstvo postaje živo iskustvo prisustva Božije ljubavi.
Ruski svetitelj nas uči da pohvale i pokude ne određuju čovekovu vrednost, već da je najvažnije ostati veran istini i pred Bogom i pred sopstvenom savešću.
Apostol ljubavi otkrio je koja je Gospodnja zapovest toliko važna da se njenim doslednim ispunjavanjem može razumeti i sama suština hrišćanskog života.
Jedan od najvećih svetitelja objasnio je zašto određeni postupak prema bližnjem može da ugrozi sve čemu pravoslavni hrišćanin teži na svom duhovnom putu i upozorio na grešku koju mnogi teško prepoznaju kod sebe.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".