Pouka jednog od najomiljenijih svetitelja novijeg vremena otkriva zašto trenutak tišine pred Bogom nosi snagu da savlada nervozu, umor i haos koji čekaju svakog od nas.
Jutra često započinjemo u trci sa vremenom: alarm zvoni, misli se rasipaju, dan se otvara kao duga lista obaveza koje traže pažnju pre nego što smo i stigli da udahnemo. Nervoza se podrazumeva, umor se unapred planira, a mir se odlaže za neki "pogodniji trenutak" koji retko dolazi. Upravo tu, na samom pragu dana, pravoslavno iskustvo nudi jednostavno, ali duboko rešenje – jednu kratku, a snažnu pouku Svetog Nektarija Eginskog.
- Jutarnja molitva za čoveka je kao jutarnja rosa za biljke. Ko se moli Bogu ujutro sa dužnom pažnjom i pobožnošću, taj je radostan i miran tokom čitavog ostatka dana. Um je zaokupljen čitav dan onim što je ujutro doživio u svojoj molitvi - uči nas Sveti Nektarije Eginski.
U ovoj slici nema ničeg nametnutog ni teškog. Rosa ne lomi stabljiku, ne pritiska list — ona tiho pada i daje snagu da biljka izdrži vrelinu dana. Tako i jutarnja molitva, kako je razume Sveti Nektarije, ne služi da čoveka izdvoji iz života, već da ga u njega uvede sabranog. Molitva nije bekstvo od stvarnosti, već njeno osvećenje. Um koji se ujutro dotakne Boga ne luta besciljno; on nosi unutrašnje sećanje na tišinu u kojoj je započeo dan.
Kako jutarnja molitva menja dan
U vremenu rasutosti, ova pouka zvuči gotovo prkosno jednostavno. I upravo u toj jednostavnosti leži njena snaga: dan se ne popravlja spolja, već iznutra. Unutrašnji red, kako nas podseća Sveti Nektarije Eginski, počinje u tišini jutra, pred Bogom. Trenutak sabranosti i molitve postaje duhovni kompas koji vodi kroz haos svakodnevnice i daje danu mir, snagu i radost.
SviatlanaLaza/Shutterstock
Jevanđelje
Čitanje Jevanđelja za 28. nedelju po Duhovima
Poslanica Svetog apostola Pavla Kološanima, začalo 257 (3,4-11)
4. A kada se javi Hristos, život naš, onda ćete se i vi s Njime javiti u slavi. 5. Umrtvite, dakle, udove svoje koji su na zemlji: blud, nečistotu, strast, zlu pohotu i lakomstvo, što je idolopoklonstvo, 6. Zbog kojih dolazi gnev Božiji na sinove protivljenja, 7. u kojima i vi negda hodiste, kada življaste u njima. 8. A sad odbacite i vi to sve: gnev, ljutinu, pakost, huljenje, sramotne reči iz usta svojih. 9. Ne lažite jedan drugoga, jer svukoste staroga čoveka sa delima njegovim, 10. i obukoste se u novoga, koji se obnavlja za poznanje, prema liku Onoga koji ga je sazdao, 11. gde nema Jelina ni Judejca, obrezanja ni neobrezanja, varvarina ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego je sve i u svemu Hristos.
Jevanđelje po Luki, začalo 85. (17,12-19)
12. I kad ulažaše u jedno selo, sretoše ga deset gubavih ljudi, koji stadoše izdaleka, 13. i podigoše glas govoreći: „Isuse, Učitelju, pomiluj nas!” 14. I videvši ih, reče im: „Idite i pokažite se sveštenicima.” I dogodi se, dok odlažahu, da se očistiše. 15. A jedan od njih, videvši da je izlečen, vrati se slaveći Boga iz svega glasa. 16. I pade ničice pred noge njegove i zablagodari mu. I taj beše Samarjanin. 17. A Isus odgovarajući reče: „Zar se ne očistiše desetorica? A gde su devetorica?” 18. Kako se ne nađe nijedan drugi da se vrati i dade slavu Bogu, nego samo ovaj inoplemenik? 19. I reče mu: „Ustani i idi; vera tvoja spasla te je.”
Primer svetitelja pokazuje da strpljiva molitva i nepokolebljiva nada nisu samo duhovne prakse, već put ka isceljenju, unutrašnjem miru i obnovi vere u teškim trenucima.
U vremenima kad tuga i haos vladaju svakodnevnicom, pouka velikog duhovnika 20. veka pokazuje kako umna molitva postaje nevidljivi štit duše i vodi ka unutrašnjoj slobodi.
U trenucima kada se bolest vraća, nemir ne popušta, a rešenja blede, reči matuške Antonije otvaraju prostor za drugačiju vrstu borbe - onu koja zahteva istrajnost, a ne obećava brz ishod.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 28. nedelju po Duhovima razotkriva posledice grešnih postupaka na prirodu i čovekov život, pokazujući da i u kazni postoji prostor za pokajanje i obnovu.
Običaj podrazumeva da roditelji rano ujutro ili po povratku iz crkve sa bogosluženja, vežu svoju decu, obično za ruke ili noge, najčešće za stolicu na kojoj sede.
Pravoslavci proslavljaju Prepodobnog Patapija po starom kalendaru, Svetog mučenika Teomistoklea po novom. Katolici započinju Četvrtu nedelju Adventa. Jevreji obeležavaju sedmi dan Hanuke i Roš hodeš, dok muslimani dan posvećuju redovnim molitvama i svakodnevnim verskim obavezama.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za 28. nedelju po Duhovima razotkriva posledice grešnih postupaka na prirodu i čovekov život, pokazujući da i u kazni postoji prostor za pokajanje i obnovu.
Nakon što je bivši fudbaler fizički napadnut u beogradskom tržnom centru, duhovnik Manastira Pokajnica progovara o savremenoj navici da se sudi i presuđuje drugima, podsećajući da pravda pripada Bogu, a ne javnom mnjenju.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Nakon što je bivši fudbaler fizički napadnut u beogradskom tržnom centru, duhovnik Manastira Pokajnica progovara o savremenoj navici da se sudi i presuđuje drugima, podsećajući da pravda pripada Bogu, a ne javnom mnjenju.
U besedi na Nikoljdan, poglavar SPC podsetio je da se vera ne završava za slavskom trpezom, već počinje na liturgiji i potvrđuje svakodnevnim odnosom prema Bogu i bližnjem čoveku.
Na prazničnoj liturgiji, starešina Sabornog hrama govorio je o svetosti, krsnoj slavi i veri koja ne staje na običajima, već traži ličnu promenu, odgovornost i život u istini.