Pouka jednog od najomiljenijih svetitelja novijeg vremena otkriva zašto trenutak tišine pred Bogom nosi snagu da savlada nervozu, umor i haos koji čekaju svakog od nas.
Jutra često započinjemo u trci sa vremenom: alarm zvoni, misli se rasipaju, dan se otvara kao duga lista obaveza koje traže pažnju pre nego što smo i stigli da udahnemo. Nervoza se podrazumeva, umor se unapred planira, a mir se odlaže za neki "pogodniji trenutak" koji retko dolazi. Upravo tu, na samom pragu dana, pravoslavno iskustvo nudi jednostavno, ali duboko rešenje – jednu kratku, a snažnu pouku Svetog Nektarija Eginskog.
- Jutarnja molitva za čoveka je kao jutarnja rosa za biljke. Ko se moli Bogu ujutro sa dužnom pažnjom i pobožnošću, taj je radostan i miran tokom čitavog ostatka dana. Um je zaokupljen čitav dan onim što je ujutro doživio u svojoj molitvi - uči nas Sveti Nektarije Eginski.
U ovoj slici nema ničeg nametnutog ni teškog. Rosa ne lomi stabljiku, ne pritiska list — ona tiho pada i daje snagu da biljka izdrži vrelinu dana. Tako i jutarnja molitva, kako je razume Sveti Nektarije, ne služi da čoveka izdvoji iz života, već da ga u njega uvede sabranog. Molitva nije bekstvo od stvarnosti, već njeno osvećenje. Um koji se ujutro dotakne Boga ne luta besciljno; on nosi unutrašnje sećanje na tišinu u kojoj je započeo dan.
Kako jutarnja molitva menja dan
U vremenu rasutosti, ova pouka zvuči gotovo prkosno jednostavno. I upravo u toj jednostavnosti leži njena snaga: dan se ne popravlja spolja, već iznutra. Unutrašnji red, kako nas podseća Sveti Nektarije Eginski, počinje u tišini jutra, pred Bogom. Trenutak sabranosti i molitve postaje duhovni kompas koji vodi kroz haos svakodnevnice i daje danu mir, snagu i radost.
SviatlanaLaza/Shutterstock
Jevanđelje
Čitanje Jevanđelja za 28. nedelju po Duhovima
Poslanica Svetog apostola Pavla Kološanima, začalo 257 (3,4-11)
4. A kada se javi Hristos, život naš, onda ćete se i vi s Njime javiti u slavi. 5. Umrtvite, dakle, udove svoje koji su na zemlji: blud, nečistotu, strast, zlu pohotu i lakomstvo, što je idolopoklonstvo, 6. Zbog kojih dolazi gnev Božiji na sinove protivljenja, 7. u kojima i vi negda hodiste, kada življaste u njima. 8. A sad odbacite i vi to sve: gnev, ljutinu, pakost, huljenje, sramotne reči iz usta svojih. 9. Ne lažite jedan drugoga, jer svukoste staroga čoveka sa delima njegovim, 10. i obukoste se u novoga, koji se obnavlja za poznanje, prema liku Onoga koji ga je sazdao, 11. gde nema Jelina ni Judejca, obrezanja ni neobrezanja, varvarina ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego je sve i u svemu Hristos.
Jevanđelje po Luki, začalo 85. (17,12-19)
12. I kad ulažaše u jedno selo, sretoše ga deset gubavih ljudi, koji stadoše izdaleka, 13. i podigoše glas govoreći: „Isuse, Učitelju, pomiluj nas!” 14. I videvši ih, reče im: „Idite i pokažite se sveštenicima.” I dogodi se, dok odlažahu, da se očistiše. 15. A jedan od njih, videvši da je izlečen, vrati se slaveći Boga iz svega glasa. 16. I pade ničice pred noge njegove i zablagodari mu. I taj beše Samarjanin. 17. A Isus odgovarajući reče: „Zar se ne očistiše desetorica? A gde su devetorica?” 18. Kako se ne nađe nijedan drugi da se vrati i dade slavu Bogu, nego samo ovaj inoplemenik? 19. I reče mu: „Ustani i idi; vera tvoja spasla te je.”
Primer svetitelja pokazuje da strpljiva molitva i nepokolebljiva nada nisu samo duhovne prakse, već put ka isceljenju, unutrašnjem miru i obnovi vere u teškim trenucima.
U vremenima kad tuga i haos vladaju svakodnevnicom, pouka velikog duhovnika 20. veka pokazuje kako umna molitva postaje nevidljivi štit duše i vodi ka unutrašnjoj slobodi.
U trenucima kada se bolest vraća, nemir ne popušta, a rešenja blede, reči matuške Antonije otvaraju prostor za drugačiju vrstu borbe - onu koja zahteva istrajnost, a ne obećava brz ishod.
Pouka podvižnice iz Svetopsovske pustinje otkriva kako zemlja koja nas hrani, pokajanje i briga za bližnje mogu biti jedina zaštita u vreme nesigurnosti i straha.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Svetogorski asketa objašnjava kako upornost u izgovaranju Hristovog imena u srcu i usnama može nadvladati i satanu i približiti nas veri, čak i kada ne razumemo svaku reč koju izgovaramo.
Pouka ruskog svetitelja pokazuje da i u trenucima najveće tuge, kada se čini da ništa ne može da spasi srce, vera i molitva otvaraju put i daju snagu koja nadilazi ljudske slabosti.
Pouka jednog od najvećih duhovnika 20. veka pokazuje kako kratka molitva, čitanje Svetog pisma i samoposmatranje mogu ojačati moralnu snagu i održati veru čak i kada svet preti da nas slomi.
Pouka podvižnice iz Svetopsovske pustinje otkriva kako zemlja koja nas hrani, pokajanje i briga za bližnje mogu biti jedina zaštita u vreme nesigurnosti i straha.
Dok se rasprave najčešće vode oko marama i kapa, sveštenik pri hramu Svetog Ilije na Mirijevu objašnjava zašto upadljiva garderoba, neprimerene boje i zanemarivanje crkvenog bontona mnogo češće dovode do opomena u hramu.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Manastiri koje su podizali srpski vladari, knjige pisane na srpskom i zadužbine koje su čuvale narod bez države danas se gotovo ne pominju, a većina hodočasnika i ne zna čijim stopama hoda.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.