Svetogorski starac otkriva zašto se čovek ne menja opomenom i šta je jedini put koji ostavlja trag
U svakodnevnim odnosima - u porodici, na poslu, pa i u crkvenoj zajednici - ljudi često posežu za opomenom kao prvim sredstvom. Ukazivanje na tuđu grešku doživljava se kao moralna dužnost, gotovo kao dokaz brige. Ipak, iskustvo pokazuje suprotno: reči koje razotkrivaju slabost najčešće je produbljuju, a ne isceljuju. Upravo tu, na mestu gde savremeni čovek najčešće greši, starac Emilijan Simonopetrit nudi jednostavnu, ali zahtevnu pouku – put koji ne ide preko osude, već preko ličnog podviga.
Zašto opomena najčešće zatvara čoveka, umesto da ga promeni
U jednoj od svojih pouka, starac Emilijan kaže:
- Nikada i nikome ne treba da naglašavamo njegovu slabost, njegov problem. Nikada ne treba da ga podsećamo na njegov nedostatak, na njegov greh. Koristimo samo pohvale, ali ljubazne pohvale, a ne naivne. Jer, čovek se nikada ne ispravlja grdnjom, kao ni primedbama. Trebalo bi da čovek bude veoma svet da bi mogao da prihvati da bude ispravljen grdnjom, tvojim savetom ili tvojom primedbom. A da je toliko svet, ne bi imao tu manu zbog koje je bilo potrebno da mu pridikuješ. Pošto je već ima, jedino što je potrebno jeste tvoje krajnje poštovanje, da bi on ikada mogao da se smiri i ispravi, videći tvoj sopstveni mir, krotost, smirenje, ljubav, dugotrpljenje, blagost, milostivost, umilnost… Samo onaj ko ima ove vrline može da ispravi nekog drugog - govorio je starac Emilijan.
Ova pouka ne ostavlja prostor za samozadovoljnu pobožnost. Ona razotkriva suštinu hrišćanskog odnosa prema drugom čoveku: ispravlja se ne govorom, već bićem. U pravoslavnom iskustvu, promena nikada ne dolazi spolja, pritiskom ili argumentom, već iznutra, kroz dodir sa nečijom tišinom, strpljenjem i ljubavlju. Starac Emilijan ne relativizuje greh, ali ga ne pretvara u oružje; on podseća da se slabost ne leči razgolićavanjem, već zaklonom.
Zašto dobronamerne reči često ostavljaju najdublje rane
U vremenu u kojem svi imaju mišljenje, savet i presudu, ova pouka zvuči gotovo subverzivno. Ona poziva na lični rad, na unutrašnje uređenje bez buke, jer tek takav čovek može postati prostor u kojem se drugi ne brani, već smiruje. U pravoslavlju, istinska promena ne počinje kada drugog ispravimo, nego kada mu damo razlog da poveruje da je voljen i poštovan. To je zahtevna škola, ali jedina koja zaista vodi ka isceljenju – i drugog, i nas samih.
Čitanje Jevanđelja za 29. petak po duhovima
Victor Ciobanu/Shutterstock
Jevanđelje
Poslanica Svetog apostola Pavla Jevrejima, začalo 317 (7,18-25)
18. Ukida se, dakle, pređašnja zapovest zbog njene nemoći i nekorisnosti 19. Jer Zakon ništa nije doveo do savršenstva, a uvodi se bolja nada kroz koju se približujemo Bogu. 20. Ukoliko ne beše bez zakletve, 21. jer oni bez zakletve postaše sveštenici, a Ovaj sa zakletvom Onoga koji mu govori: „Zakle se Gospod i neće se raskajati: Ti si Sveštenik vavek po činu Melhisedekovu.”
22. Utoliko Isus posta jemac boljega Zaveta. 23. I onih sveštenika bilo je mnogo, jer ih je smrt sprečavala da ostaju, 24. a Ovaj, pošto ostaje vavek, ima neprolazno sveštenstvo. 25. Zato i može potpuno i zauvek spasti one koji kroz njega dolaze Bogu, pošto svagda živi pa može posredovati za njih.
Jevanđelje po Luki, začalo 108. (21,37-38; 22,1-8)
37. A beše on danju u hramu i učaše, a noću izlažaše i boravljaše na gori zvanoj Maslinska. 38. I sav narod hitaše jutrom njemu u hram da ga sluša. 1. Približavaše se pak praznik beskvasnih hlebova zvani Pasha. 2. I tražahu prvosveštenici i književnici kako bi ga ubili; ali se bojahu naroda. 3. A satana uđe u Judu, zvanog Iskariotski, koji beše iz broja Dvanaestorice.
4. I on otišavši dogovori se sa prvosveštenicima i književnicima i vojvodama kako će im ga izdati. 5. A oni se obradovaše, i ugovoriše da mu dadu novaca. 6. I on obeća, i tražaše zgodnu priliku da im ga preda bez prisustva naroda. 7. A dođe dan beskvasnih hlebova u koji trebaše klati pashalno jagnje. 8. I posla Petra i Jovana rekavši: „Idite i ugotovite nam Pashu da jedemo.”
Pouka jednog od najomiljenijih svetitelja novijeg vremena otkriva zašto trenutak tišine pred Bogom nosi snagu da savlada nervozu, umor i haos koji čekaju svakog od nas.
Pouka jednog od najvećih duhovnika 20. veka pokazuje kako kratka molitva, čitanje Svetog pisma i samoposmatranje mogu ojačati moralnu snagu i održati veru čak i kada svet preti da nas slomi.
Pouka velikog duhovnika 20. veka otkriva šta stoji iza unutrašnjeg zamora, zašto pad nije kraj i kako se vodi borba koja ne uništava čoveka, već ga vraća na put trezvenosti i nade.
U besedi za četvrtak 4. sedmice po Duhovima Sveti Kololaj Ohridski i Žički podseća da se ljudska moć, bogatstvo i slava pretvaraju u prah, dok dela zasnovana na pravdi i veri ostavljaju trag koji nadživljava i najmoćnija carstva.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Onufrija Velikog po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Prepodobna mučenica Febronija. Katolička crkva obeležava spomen Svetog Vilijama, opata, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Dok mnogi klonu pod teretom sopstvenih slabosti, poznati duhovnik sa Svete Gore upozorava da čoveka ne uništavaju samo padovi, već i trenutak kada odustane od borbe za promenu.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Prava radost, kako ističe starac Emilijan, postaje duhovna snaga koja pročišćava dušu i pretvara molitve, podvige i suze u put ka sjedinjenju sa Bogom. U nastavku pročitajte Jevanđelje za 18. petak po duhovima.
Umesto odgovora, ljutnje i potrebe da dokažemo ko je u pravu, veliki ruski duhovnik upućuje na molitvu za onoga koji nas je povredio, otkrivajući put kojim se čuva mir srca i umnožava hrišćanska ljubav.
U besedi za četvrtak 4. sedmice po Duhovima Sveti Kololaj Ohridski i Žički podseća da se ljudska moć, bogatstvo i slava pretvaraju u prah, dok dela zasnovana na pravdi i veri ostavljaju trag koji nadživljava i najmoćnija carstva.
Dok mnogi klonu pod teretom sopstvenih slabosti, poznati duhovnik sa Svete Gore upozorava da čoveka ne uništavaju samo padovi, već i trenutak kada odustane od borbe za promenu.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Kada je mali Vukan odlučio da pomogne čoveku kome je pomoć bila potrebna, nije ni slutio da će njegovo delo pokrenuti stari zvonik i promeniti srca svih ljudi oko njega.
Dok savremeni čovek sve više vremena provodi u trci za novcem i uspehom, pravoslavno učenje podseća da posao nema smisla ako nije usmeren na pošteno izdržavanje porodice i pomoć onima kojima je to potrebno.