Muškarac u braku ima veliku odgovornost, jer je pozvan da bude oslonac, ali ne gospodar, da prednjači u dobru, a ne u sili, i da svojim ponašanjem čuva mir u porodici.
Brak u pravoslavlju nije samo društveni ugovor niti puka formalnost, već sveta tajna u kojoj se dvoje ljudi sjedinjuju blagoslovom Božjim, da bi zajedno išli putem spasenja.
On je zajednica ljubavi, žrtve, strpljenja i uzajamne odgovornosti, u kojoj muž i žena prestaju da budu dve odvojene ličnosti i postaju "jedno telo".
Pravoslavno učenje jasno naglašava da je brak ikona odnosa Hrista i Crkve. Kao što Hristos voli Crkvu žrtveno, tiho i bezuslovno, tako je i muž pozvan da voli svoju ženu. Ta ljubav nije samo emocija, već stalno delanje: briga, razumevanje, spremnost na praštanje i zaštitu.
Muškarac u braku ima veliku odgovornost, jer je pozvan da bude oslonac, ali ne gospodar, da prednjači u dobru, a ne u sili, i da svojim ponašanjem čuva mir u porodici.
U pravoslavnom shvatanju, muž je glava porodice ne u smislu vlasti i dominacije, već u smislu služenja i žrtve. Njegova snaga ne ogleda se u grubosti, već u krotkosti; ne u povišenom glasu, već u strpljenju; ne u zapovedanju, već u ličnom primeru.
Shutterstock
Muškarac prema pravoslavlju treba da poštuje i voli svoju ženu
Odnos prema ženi pokazuje kakav je čovek pred Bogom, jer način na koji se neko ophodi prema najbližem svedoči o njegovoj veri i unutrašnjem stanju.
Crkva uči da je žena dar Božji mužu, saputnica i pomoćnica, a ne objekat za ponižavanje ili sredstvo za ispoljavanje nezadovoljstva i besa. Svaka reč izgovorena u ljutnji, svaka uvreda i svako poniženje ostavljaju duboke rane, ne samo na duši žene, već i na samom braku. Tamo gde nestane poštovanja, nestaje i blagoslov, a porodica počinje da se urušava iznutra.
Nasilje, bilo fizičko ili verbalno, u potpunoj je suprotnosti sa hrišćanskim učenjem. Pravoslavlje jasno svedoči da u ljubavi nema mesta sili, jer gde je sila, tu nema slobode, a gde nema slobode, nema ni istinske ljubavi. Muškarac koji povređuje svoju ženu ne narušava samo ljudske odnose, već se suprotstavlja Božjoj zapovesti o ljubavi prema bližnjem.
Shutterstock/Hanna Kuprevich
Nasilje u braku Bog strogo osuđuje
O toj odgovornosti i ozbiljnosti bračnog odnosa govorio je i otac Petar Gurjanov, čije reči snažno opominju i podsećaju koliko je odnos muža prema ženi presudan, ne samo za porodičnu sreću, već i za celokupan život čoveka:
- Ako muškarac uvredi svoju ženu, tada će se njegovi poslovi zaustaviti, u njima neće biti uspeha! Bog sve vidi! Dobro razmislite, da li je vredno navući na sebe nevolju? Ako je muškarac podigao ruku na ženu, onda sopstvenim rukama uništava svoju sreću. Zapamtite!!! Muškarac nema pravo da zapoveda, viče, vređa i silom i nasiljem podčinjava svoju suprugu sebi. Čineći to, čovek narušava Božji zakon o ljubavi prema bližnjem i čini greh.
Savremeni način života, ubrzan tempo, ekonomska nesigurnost, kao i rastući individualizam doveli su do toga da se brak i porodica sve više doživljavaju kao teret, a ne kao duhovni i emocionalni oslonac.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, sveštenik pri Hramu Svete Trojice u Starom gradu Budvi objašnjava na koji način priprema, blagoslov i vrlinski život supružnika mogu izgraditi istinsku bračnu zajednicu.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.