Duhovna riznica 25.01.2026 | 13:09

OVO JE UZROK SVE ČEŠĆIH CRKVENIH RAZVODA: Sveštenik Slobodan Lukić otkriva šta mladenci pre venčanja obično zaborave da urade

Slika Autora
Izvor: mitropolija.com
OVO JE UZROK SVE ČEŠĆIH CRKVENIH RAZVODA: Sveštenik Slobodan Lukić otkriva šta mladenci pre venčanja obično zaborave da urade
Pexels, SPC

U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, sveštenik pri Hramu Svete Trojice u Starom gradu Budvi objašnjava na koji način priprema, blagoslov i vrlinski život supružnika mogu izgraditi istinsku bračnu zajednicu.

Kako svetotajinski život Crkve predstavlja predukus Carstva Božijeg i objavljuje slavu večne pobede nad smrću, tako i sveta tajna braka jeste proslavljanje novovenčanih i njihovog potomstva u Carstvu Božijem. Shodno zapovesti koja je data Praroditeljima, Crkva blagosilja mladence radi rađanja dece i umnožavanja roda ljudskog, ali ih takođe vidi i kao proslavljene pred Bogom, na šta ukazuju reči sveštenika na venčanju: „Gospode Bože naš, slavom i čašću venčaj ih“.

Na dublju vezu između mladenaca ukazuju i reči apostola Pavla iz Poslanice Efežanima: „I biće dvoje jedno telo. Tajna je ovo velika, a ja govorim o Hristu i o Crkvi“ (Ef. 5, 22-23). Dakle, samo onaj brak koji je upodobljen odnosu Hrista i Crkve i osvećen euharistijskim blagoslovom Crkve jeste sveta i blagoslovena tajna.

Savremeni izazovi i porast crkvenih razvoda

Savremeno društvo, pa čak i njegov deo koji se naziva hrišćanskim, umnogome je daleko od ovakvog poimanja svete tajne braka. Statistike pokazuju da je svake godine sve veći broj razvoda brakova, među kojima je i znatan broj crkvenih.

Ostavljajući po strani pitanje smislenosti i dopuštenosti crkvenog razvoda, treba najpre potražiti uzroke ovakvog stanja. Svako razmišljanje na ovu temu ujedno treba da sadrži i ukazivanje na neophodnost vaspostavljanja liturgijskog vršenja svete tajne braka, kao i ostalih svetih tajni. Međutim, pošto je u današnjem poretku stvari iluzorno očekivati ozbiljnije pomake po tom pitanju, uputno je činiti sve što je moguće kako bismo se u kontekstu crkvene i svetootajinske prakse makar za korak približili potrebnoj i poželjnoj aktivnosti.

Shutterstock/simona pilolla 2
Statistike pokazuju da je svake godine sve veći broj razvoda brakova, među kojima je i znatan broj crkvenih

 

Predbračni ispit - prvi korak ka uspešnom braku

Ono što se javlja kao pogrešan pristup već na samom početku jeste odsustvo obuhvatnijeg predbračnog ispita. U suštini, ovaj ispit treba da predstavlja proveru poznavanja istina pravoslavne vere onih koji žele da stupe u brak, zatim temeljnu pouku o hrišćanskom braku i svetosti bračne zajednice, o vaspitanju dece, te međusobnim dužnostima supružnika kao „nošenju bremena jedan drugoga“ (Gal. 6, 2).

U većini slučajeva, međutim, ono što bi trebalo da bude predbračni ispit svodi se na nekoliko tehničkih pitanja kojima se uglavnom potvrđuje da su kandidati kršteni, te ostaje samo da se ugovori termin obreda. Neretko se dešava da sveštenik mladence prvi put vidi tek na sam dan venčanja, a on je taj koji je bio dužan da prethodno upozna buduće supružnike o uzvišenosti hrišćanskog braka i o tome šta podrazumeva bračna sveza.

Crkveni i građanski brak - razumevanje razlike

Često se od strane onih koji žele da stupe u svetu tajnu braka čuje stav da jedinu važnost pridaju crkvenom venčanju, dok građanski brak doživljavaju kao nešto neobavezno i manje važno („običan papir“). Takvom stavu treba suprotstaviti gledište po kojem Crkva nije ta koja sklapa brak na način na koji to čine građanske institucije i zakonodavstvo, već ona blagosilja već sklopljeni brak.

Autoritetni kanoničari i liturgičari daju potpuno određen i saglasan odgovor: savremeni crkveni brak nije nekakav novi, specijalni produkt hrišćanskog tla, nego predstavlja prepis (repristinaciju) starog, rimsko-građanskog braka, presađenog na novozavetno tle i hristijanizovanog. Za osvećenje hrišćanskog braka (koji se sklapao po tada važećim građanskim običajima) bilo je dovoljno redovno učešće supružnika u euharistiji.

Foto: SPC
 

 

Kako vrlinski život osnažuje bračnu zajednicu

Priprema i vrlinski život supružnika ključni su za istinsku stabilnost braka. Tek kada mladenci zaista razumeju i praktikuju ljubav, strpljenje, praštanje i međusobno poštovanje, sveta tajna braka zaista postaje oslonac njihove zajednice. Tako Crkva i kroz svoje liturgijsko življenje potvrđuje da je brak ne samo pravni ili socijalni čin, već istinska svetootajinska veza koja vodi ka Carstvu Božijem.

Crkvena recepcija građanskog braka

Recepcija građanskog braka u hrišćanskom kanonskom ustrojstvu i bogoslužbeno-liturgijskoj sferi odvijala se putem „bračnih crkvenih molitava i blagosiljanja“. Građanski brak i njegovo crkveno osvećenje razvijani su u različito vreme i po sledećem poretku: prvo se vršio juridijski akt braka, a potom se on „osnaživao“ ili „pečatio“ crkvenim dejstvom, što se može nazvati crkvenom recepcijom građanskog braka.

Tako posmatran, čin venčanja predstavlja potvrdu da Crkva, tj. konkretna euharistijska zajednica, od tog trenutka novovenčane vidi ne više kao dvoje, nego kao jedno telo (Mt. 19, 6). Uvek je potrebno opominjati mladence i na potrebu sklapanja braka pred građanskim institucijama, čemu treba da sledi venčanje u Crkvi. Tako bi se lakše obnovila praksa liturgijskog venčanja, jer bi svadbeno veselje i sve ono što ga prati moglo biti povezano sa građanskim brakom, dok bi pažnja novovenčanih mogla neometano da se usmeri ka pripremi za svetotajinsko, liturgijsko venčanje koje podrazumeva pričešće. Sve ovo treba imati u vidu i mladencima i sveštenoslužiteljima koji ih pripremaju za svetu tajnu braka.

Svetotajinsko venčanje i vrlinski život supružnika

Crkva uči i zapoveda da u odnosima čoveka i žene sve treba da bude sveto i božansko. Po rečima ave Justina: „Braku je cilj što i čoveku kao ličnosti, što i ženi kao ličnosti: da sav život njihov bude sveto i revnosno služenje Bogu, bogosluženje.“

U Poslanici Efežanima apostol Pavle poziva: „Muževi, volite svoje žene kao što i Hristos zavole Crkvu“ (Ef. 5, 25). Ovaj poziv pokazuje kolika se vernost traži od supružnika i koliko je međusobne ljubavi potrebno. Tumačeći ove apostolske reči, Sveti Jovan Zlatousti ukazuje na uzvišenost svetinje braka i savetuje: „Želite li da vam žena bude poslušna kao što je Crkva poslušna Hristu? Starajte se onda brižljivo o njoj, kao što se Hristos starao o Crkvi. I ako bi za nju trebali život da položite, da pretrpite bilo kakva stradanja – ne odbijajte; čak ako budete podvrgnuti svemu ovome, nećete ni tada učiniti ništa nalik onome što je Hristos učinio.“

Dakle, nezaobilazni preduslov čvrstog hrišćanskog braka jeste vrlinski život supružnika na temelju svetih tajni Crkve.

Foto: Pexels
Crkveno venčanje, ilustracija

 

Apostolski poziv na ljubav i međusobno služenje

U suprotnom, svaka trivijalnost može postati „nepremostiva“ prepreka i ugroziti bračno jedinstvo. Nespremnost na žrtvu i trpljenje onemogućava izgradnju čvrste sveze u ljubavi i jednodušnosti, te se danas bračnici sve lakše odlučuju na razvod.

Na pitanje Jevreja koji razlozi su dovoljni da čovek otpusti ženu, Gospod odgovara da postoji samo jedan razlog za dozvoljen razvod – preljuba. Ovu zapovest uvek treba imati na umu kada pred sveštenika iskrsnu pitanja vezana za razvod supružnika.

Izazovi i opasnosti savremenog bračnog života

U nekim brakovima javljaju se različiti oblici agresije i nasilja koji mogu pogubno da utiču na supružnike i njihovu decu. Pojedini duhovnici smatraju da je u takvim slučajevima funkcionalan razvod ponekad bolji nego ostanak u braku koji može dovesti do nepoželjnog ili tragičnog ishoda.

Zato je potreban veliki duhovni oprez i promišljeno rasuđivanje kako bi sveštenik pravilno reagovao na iskušenja koja pogađaju njegovu pastvu. Breme bračnog života koje supružnici zajedno nose biva lakše ako postoji spremnost na žrtvovanje i odricanje od sopstvene volje i ega.

Podvig, prilagođavanje i duhovni razvoj u braku

Različite osobine i karakteri supružnika često se uzimaju kao uzrok nesklada i nesporazuma. Međutim, upravo taj „nesklad“ jeste poziv na podvig, na prilagođavanje drugom, u skladu sa savetu apostola: „Niko neka ne traži što je njegovo, nego svaki ono što je drugoga“ (1 Kor. 10, 24).

Jedino u takvom braku ostvaruju se ideali na koje je prizvan svaki hrišćanin - nadvladavanje sopstvenog egoizma i predavanje sebe drugome.

Autor, sveštenik Slobodan Lukić, doktorand je Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu, sveštenik pri Hramu Svete Trojice u Starom gradu Budvi, dugogodišnji veroučitelj i član Katihetskog odbora Mitropolije crnogorsko-primorske.