KAKO NASTAJU NEUROZE I DRUGE DUŠEVNE MUKE: Patrijarh Pavle otkrio kako sačuvati psihu i šta možemo, u tom smislu, naučiti od dece
Crkva uči da čovek nije samo telo i psiha, već i duhovno biće koje čezne za smislom, ljubavlju i zajedništvom sa Bogom.
U pravoslavnoj tradiciji hleb nikada nije bio samo namirnica.
U vremenu izobilja, kada su prodavnice pune, a trpeze bogate, hleb je postao nešto što se podrazumeva. Kupuje se usput, ostavlja da odstoji, zaboravlja u kesi i, neretko, bez mnogo razmišljanja završava u smeću.
Upravo u toj lakoći odbacivanja ogleda se jedna tiha, ali duboka duhovna kriza - zaborav koliko je hleb svetinja i koliko truda stoji iza svakog njegovog zalogaja.
U pravoslavnoj tradiciji hleb nikada nije bio samo namirnica. On je znak Božjeg dara i čovekovog rada, plod zemlje i znoja, molitve i nade.
Hleb zauzima značajno mesto u Bibliji, služeći kao moćan simbol u Starom i Novom zavetu. Od prvog pomena u Postanju, gde Bog naglašava trud i borbu povezane sa zarađivanjem hleba, do Novog zaveta u Hristovom telu i krvi, hleb nosi duboko duhovno značenje.
U knjizi Postanja, simbol hleba je prepleten sa pojmom hrane i posledicama neposlušnosti. U Edemskom vrtu, Adamu i Evi je Bog zapovedio da ne jedu sa drveta poznanja dobra i zla. Međutim, namamljeni zmijom kroz koju deluje duh Sotone, podlegli su iskušenju i jeli su zabranjeni plod. Kao rezultat njihove neposlušnosti, izabačeni su iz Edenskog vrta i Bog je uz izrečena prokletstava Adamu, rekao i sledece:
"U znoju lica svoga ješćeš hleb dok se ne vratiš u prah."
U Svetoj liturgiji hleb dobija svoje najuzvišenije značenje. Od prosfore, koja se sa molitvom prinosi, do Svetog pričešća, u kojem vernici primaju Telo Hristovo, hleb postaje most između neba i zemlje. Zato poštovanje prema hlebu nije samo socijalna ili moralna obaveza, već duhovni čin.
Danas, međutim, mnogi olako posegnu za kantom za otpatke, ne razmišljajući o tome da bacaju i plod tuđeg rada i Božjeg milosrđa.
Zato je važno podsetiti se reči blaženopočivšeg patrijarha srpskog Pavle, koji je jednostavno i jasno opominjao:
"Eto, kako se olako baci parče hleba. A pre godinu dana neko je orao njivu, sejao, strahovao da mlade biljke ne izmrznu od mraza i čekao da padne sneg, koji će pokriti i zaštiti pšenicu. U proleće žito je raslo pod blagim sunčevim zracima. Pa, u leto, kad sazri, strepeo čovek hoće li pasti grad ili naići oluja i sav trud uništiti. Potom žito žnjeo po najvećoj vrućini, pa, nosio u mlin. Neko to brašno sa vodom mesio, i od testa pekao hleb. Da bi hleb došao na naš sto, potrebna je puna godina rada mnogih ruku i Božji blagoslov. Hleb treba poštovati."
Crkva uči da čovek nije samo telo i psiha, već i duhovno biće koje čezne za smislom, ljubavlju i zajedništvom sa Bogom.
Patrijarh Pavle ni tada nije izgubio svoju blagost niti je dozvolio da ga nepristojnost uznemiri.
Ljubav je u hrišćanstvu postavljena kao temelj svega.
Formalnosti i spoljašnje prakse mogu dati okvir, ali samo iskrena veza sa Bogom i moralna doslednost čine veru potpunom i stvarno živom.
U nekim delovima Srbije, domaćin ili mlađi član porodice odlazi lično do prijatelja i poziva ga na slavu, uz prijateljski razgovor. Uoči slave, u nekim krajevima se kao pozvnica onome koga domaćin želi da ugosti, šalje manji hleb ili lepinja...
Ono što je svim svetogorskim hlebovima zajedničko jeste da se prave bez kvasca, da su mirišljavi, spolja hrskavi, a unutra mekani.
Čudo koje je Hristos učinio na svadbi u Kani Galilejskoj krije važnu pouku za supružnike
Ko vas voli, oženiće se vama, govorio je starac Pajsije devojkama.
Dete koje je čulo takve reči, prema njegovom tumačenju, ne treba da živi u strahu da je zauvek obeleženo.
Krstovi, ikone i crkveni barjaci predvode vernike u molitvi, ali iza ovog prizora stoji tradicija čije korene nalazimo još u Svetom pismu.
Njegova majka Ana dugo nije mogla da ima dece, pa je u molitvi od Boga izmolila sina i zavetovala se da će ga posvetiti Gospodu.
On primećuje promenu, prepoznaje bol i pokušava da pomogne čak i onda kada druga osoba nema snage da zatraži pomoć.
Verni narod okupio se u porti novobeogradskog hrama, gde je patrijarh Porfirije uputio snažne poruke o veri, smirenju, radosti, pokajanju i miru, a bogat program okupio je i brojne izvođače duhovne i etno muzike.
Pravoslavna vera uči da je pokajanje put povratka Bogu i da čovek ne treba da veruje da je njegov greh veći od Božje milosti.
Ko vas voli, oženiće se vama, govorio je starac Pajsije devojkama.
Dete koje je čulo takve reči, prema njegovom tumačenju, ne treba da živi u strahu da je zauvek obeleženo.
Krstovi, ikone i crkveni barjaci predvode vernike u molitvi, ali iza ovog prizora stoji tradicija čije korene nalazimo još u Svetom pismu.