Duhovna riznica 21.03.2026 | 13:27

NIKAD OVO NE RADITE POSLE PRIČEŠĆA: Otac Dimitrije kaže da od njega tad nećete imati nikakvu korist!

Slika Autora
Autor: M. M.
NIKAD OVO NE RADITE POSLE PRIČEŠĆA: Otac Dimitrije kaže da od njega tad nećete imati nikakvu korist!
Shutterstock SalmArina/Printscreen

Pričešće je lični i tajanstveni susret sa Bogom, koji zahteva tišinu, smirenje i unutrašnju sabranost.

U pravoslavnoj veri pričešće predstavlja jedno od najsvetijih i najdubljih tajinstava Crkve. To je trenutak u kojem vernik prima telo i krv Gospoda Isusa Hrista, sjedinjujući se s njim ne samo simbolično već istinski i duhovno.

Ovaj čin nije samo obred već živi susret čoveka i Boga, potvrda vere, pokajanja i želje za preobražajem.

Pričešće je srž liturgijskog života. Bez njega, duhovni život vernika ostaje nepotpun jer upravo kroz ovu svetu tajnu čovek zadobija blagodat, snagu za borbu sa grehom i utehu u svakodnevnom životu.

Religija
Pričešće

 

Ono je dar Božije ljubavi, ali i odgovornost jer se prima s verom, strahom Božijim i pripremljenim srcem.

Ipak, uprkos njegovoj neizmernoj važnosti, u pravoslavlju se naglašava da o pričešću ne treba govoriti olako niti ga iznositi kao temu za hvalisanje ili spoljašnje pokazivanje.

To je lični i tajanstveni susret sa Bogom, koji zahteva tišinu, smirenje i unutrašnju sabranost.

O tome svedoči i poučno objašnjenje protojereja Dimitrija Smirnova:

- Dešava se i ovako: čovek se pripremio, vredno se trudio, preputovao dug put, pokisao na kiši, pobožno stajao na službi, ispovedio se do kraja, ništa nije skrivao. Duboko se pokajao za sve i nije se opravdavao: "Primi me, Gospode, i oprosti mi. Trudiću se da ne radim ono što sam radio juče i prekjuče sledeći put" - počeo je otac Dimitrije. 

Kaže, čovek se pričestio, primio blagodat i izašao iz crkve prosvetljen, a onda je pao, i to olako: 

Printscreen/YouTube
Otac Dimitrije Smirnov

 

- Ali je sreo nekoga, počeo da razgovara i počeo da se ponaša kao da čini dobro delo, pozivajući ga u crkvu, govoreći mu da je ovde divno, duhovno, da divno reč Božja teče ovde. Prošlo je deset minuta i shvatio je da mu je duša prazna... Ono što je poneo iz crkve je nestalo, iščezlo.

Sve što je čovek video, osetio i što je ušlo u njegovu dušu, kaže, kao kroz dimnjak, izletelo je u nebo - i ponovo se njegova duša oseća hladno i prazno...

- Jer ova prava osećanja treba uvek da ostanu tajna - upozorio je otac Dimitrije i dodao: 

- I ono što primamo od Boga, naša unutrašnja veza s njim, naši razgovori s njim i darovi koje on daje, treba da budu skriveni u našim srcima. Ne treba da se dele ni sa kim drugim...