PODIGNUTA JE PLOČA SA GROBA NAŠEG: Sveti Justin Ćelijski objasnio da li je smrt zaista kraj ili samo vrata koja se otvaraju pred čovekom
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Jedan od najvećih pravoslavnih svetitelja u jednoj rečenici sažima iskustvo trenutka u kojem se, uprkos utisku kraja, pokreće nešto drugo.
U svakodnevici koja se ubrzava do granice izdržljivosti, čovek se sve češće zatiče u trenutku kada mu se čini da su svi oslonci potrošeni. Planovi se lome, rešenja izmiču, a poznate strategije prestaju da daju rezultate. Upravo u takvim situacijama, kada se ljudska snalažljivost iscrpi i ostane samo osećaj neizvesnosti, otvara se prostor za jedno staro, ali stalno novo razumevanje vere, da kraj ljudskih mogućnosti ne mora biti i kraj nade.
Na to podseća jedna od snažnih pouka Svetog Jovana Zlatoustog, koja govori o trenutku kada se, iz perspektive čoveka, sve zatvara, ali se iz duhovne perspektive upravo tada otvara najdublji prostor za delovanje Božje sile.
- Kada vam okolnosti postanu teške, tada se posebno nadajte. Tada Bog posebno otkriva svoju moć; ne na početku, već kada se ljudska sredstva pokažu beznadežnim. Tada je vreme za božansku pomoć - govorio je Sveti Jovan Zlatousti.
U ovoj rečenici sabrano je iskustvo vere koje ne beži od realnosti teškoće, već je prihvata kao mesto preokreta. Zlatousti ne govori o nadi kao o psihološkoj utehi, već kao o duhovnoj snazi koja se rađa upravo onda kada se iscrpe sve druge mogućnosti. Njegova poruka ne negira napor čoveka, ali ga smešta u širi okvir: onaj u kome poslednju reč nemaju okolnosti, već poverenje u Božje delovanje.
U tom smislu, pouka Svetog Jovana Zlatoustog ne nudi lak izlaz, već drugačiji. Ono što se doživljava kao kraj, u njegovom tumačenju postaje početak drugačijeg iskustva, trenutak u kojem čovek prestaje da se oslanja isključivo na sopstvenu snagu i otvara se za pomoć koja ne dolazi po ljudskoj logici, već po duhovnom zakonu nade.

Dela svetih apostola, začalo 13 (5,1-11)
1. A neki čovek, po imenu Ananija, sa ženom svojom Sapfirom prodade imanje, 2. sakri od novaca sa znanjem i žene svoje, i donevši jedan deo položi pred noge apostolima. 3. A Petar reče: „Ananija, zašto ispuni satana srce tvoje da slažeš Duhu Svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu? 4. Kad je bila u tebe, ne beše li tvoja? I kad je prodade, ne beše li u tvojoj vlasti? Zašto si takvu stvar metnuo u srce svoje? Nisi slagao ljudima nego Bogu."
5. A kad ču Ananija reči ove, pade i izdahnu; i veliki strah obuze sve koji čuše ovo. 6. I ustavši mladići uzeše ga i iznesoše te sahraniše. 7. A kad prođe oko tri časa, uđe i žena njegova ne znajući šta se dogodilo. 8. A Petar je upita: „Kaži mi jeste li za toliko prodali njivu?" A ona reče: „Da, za toliko." 9. A Petar joj reče: „Zašto se dogovoriste da iskušate Duha Gospodnjega? Gle, noge onih koji tvoga muža sahraniše pred vratima su, i tebe će izneti." 10. I odmah pade kraj nogu njegovih i izdahnu. A mladići ušavši nađoše je mrtvu, pa je iznesoše i sahraniše kod muža njezina. 11. I veliki strah obuze svu Crkvu i sve koji čuše ovo.
Jevanđelje po Jovanu, 17. zač. (5,30-47; 6,1-2)
30. Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe;30. kako čujem onako sudim, i sud je moj pravedan; jer ne tražim volju svoju no volju Oca koji me je poslao. 31. Ako ja svedočim sam za sebe, svedočanstvo moje nije istinito. 32. Drugi je koji svedoči za mene; i znam da je istinito svedočanstvo kojim svedoči za mene. 33. Vi ste poslali k Jovanu, i on je posvedočio za istinu. 34. A ja ne primam svedočanstvo od čoveka, nego ovo govorim da se vi spasete.
35. On beše svetiljka koja goraše i svetljaše; a vi htedoste malo vremena da se radujete svetlosti njegovoj. 36. Ali ja imam svedočanstvo veće od Jovanova; jer dela koja mi dade Otac da ih svršim, ova dela koja ja činim svedoče za mene da me je Otac poslao. 37. I Otac koji me posla on je i posvedočio za mene. Niti ste glas njegov ikada čuli, ni lice njegovo videli. 38. I reč njegovu nemate da obitava u vama; zato što vi ne verujete Onome koga On posla. 39. Istražujete Pisma, jer vi mislite da u njima imate život večni; a baš ona svedoče o meni; 40. I nećete da dođete k meni da imate život.
41. Slavu od ljudi ne primam, 42. nego vas poznajem da ljubavi Božije nemate u sebi. 43. Ja sam došao u ime Oca svoga i ne primate me; ako drugi dođe u ime svoje, njega ćete primiti. 44. Kako vi možete verovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite? 45. Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu; ima koji vas optužuje, Mojsej, u koga se vi uzdate. 46. Jer da verovaste Mojseju, verovali biste i meni; jer on pisa o meni. 47. A kad njegovim Pismima ne verujete, kako ćete verovati mojim rečima?1. Posle toga otide Isus preko Galilejskog, Tiverijadskog mora. 2. I za njim iđaše mnoštvo naroda, jer gledahu znamenja njegova koja činjaše na bolesnicima.
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Pouka starca Siluana Atonskog otkriva drugačije razumevanje poznatih priča o čudesima i pomera pažnju sa čoveka na ono što se u njima zaista dešava.
U vremenima ličnih borbi i nevidljivih pritisaka, reči jednog optinskog starca otkrivaju drugačije čitanje životnih teškoća i nude neobično smirenje koje ne dolazi spolja, već iznutra.
U kratkom savetu svetogorski podvižnik objasnio je kako jedan naizgled običan trenutak prolaska pored bolnice postaje ogledalo našeg odnosa prema patnji, zahvalnosti i sopstvenoj savesti.
Učenje jednog od najvećih svetitelja pravoslavlja usmerava pažnju na to da se upravo kroz različitosti gradi punoća ljudskih odnosa i razumevanja među ljudima.
U jednoj kratkoj pouci otkriva se duhovni zakon po kojem se čovek ne oslobađa života, već unutrašnjeg nemira, i u kome se radost i iskušenje drugačije "ponašaju" pred zahvalnim srcem.
Reči jednog od najvećih hrišćanskih svetitelja o apostolu Tomi otkrivaju kako ono što izgleda kao slabost može postati snažan dokaz koji menja pogled na istinu i veru.
Dok vreme neumoljivo prolazi, poruka svetitelja nas podseća da svaka nova godina može biti prilika za dobra dela i duhovni rast.
Reči svetogorskog starca nude jednostavan, ali dubok odgovor na pitanje kako ostati pribran kada panika preuzima kontrolu nad čovekom.
Patrijarh jerusalimski i predsednik SAD u razgovoru su otvorili pitanja opstanka hrišćana u Svetoj zemlji, zaštite svetih mesta i statusa koji čuva vekovni poredak u Jerusalimu.
Podrhtavanje tla jačine 5,2 stepena pogodio je područje Prokopija na Eviji, poznato po svetinji Svetog Jovana Rusa. Potres je prekinuo crkveni obred, oštetio kuće i prodavnice i izazvao veliku uznemirenost među stanovnicima.
Mnogi vernici mogu da posvedoče da su tek nakon određenog vremena razumeli zašto ih je Gospod poveo baš određenim putem.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Svetinja je u molitvenoj tišini ispraćena iz srpske prestonice ka manastiru Vatoped, u kojem se vekovima čuva.
Čak 800.000 vernika se poklonilo Pojasu.
U vremenu brojnih iskušenja, nedoumica i unutrašnjih borbi, potreba za iskusnim duhovnim ocem postaje sve izraženija.
Ovaj dan otkriva retku sliku u bogosluženju: umesto pojedinačnih imena sabira se celo nebo svetih, a ovaj praznik istovremeno označava prelazak u novi crkveni ritam i početak pripreme za Petrovdanski post.
Iguman raletinački podseća da se borba za veru ne vodi spoljašnjim sredstvima, već u čovekovoj unutrašnjosti, gde se odlučuje šta ostaje, a šta se gasi u tami zaborava.