PODIGNUTA JE PLOČA SA GROBA NAŠEG: Sveti Justin Ćelijski objasnio da li je smrt zaista kraj ili samo vrata koja se otvaraju pred čovekom
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Jedan od najvećih pravoslavnih svetitelja u jednoj rečenici sažima iskustvo trenutka u kojem se, uprkos utisku kraja, pokreće nešto drugo.
U svakodnevici koja se ubrzava do granice izdržljivosti, čovek se sve češće zatiče u trenutku kada mu se čini da su svi oslonci potrošeni. Planovi se lome, rešenja izmiču, a poznate strategije prestaju da daju rezultate. Upravo u takvim situacijama, kada se ljudska snalažljivost iscrpi i ostane samo osećaj neizvesnosti, otvara se prostor za jedno staro, ali stalno novo razumevanje vere, da kraj ljudskih mogućnosti ne mora biti i kraj nade.
Na to podseća jedna od snažnih pouka Svetog Jovana Zlatoustog, koja govori o trenutku kada se, iz perspektive čoveka, sve zatvara, ali se iz duhovne perspektive upravo tada otvara najdublji prostor za delovanje Božje sile.
- Kada vam okolnosti postanu teške, tada se posebno nadajte. Tada Bog posebno otkriva svoju moć; ne na početku, već kada se ljudska sredstva pokažu beznadežnim. Tada je vreme za božansku pomoć - govorio je Sveti Jovan Zlatousti.
U ovoj rečenici sabrano je iskustvo vere koje ne beži od realnosti teškoće, već je prihvata kao mesto preokreta. Zlatousti ne govori o nadi kao o psihološkoj utehi, već kao o duhovnoj snazi koja se rađa upravo onda kada se iscrpe sve druge mogućnosti. Njegova poruka ne negira napor čoveka, ali ga smešta u širi okvir: onaj u kome poslednju reč nemaju okolnosti, već poverenje u Božje delovanje.
U tom smislu, pouka Svetog Jovana Zlatoustog ne nudi lak izlaz, već drugačiji. Ono što se doživljava kao kraj, u njegovom tumačenju postaje početak drugačijeg iskustva, trenutak u kojem čovek prestaje da se oslanja isključivo na sopstvenu snagu i otvara se za pomoć koja ne dolazi po ljudskoj logici, već po duhovnom zakonu nade.

Dela svetih apostola, začalo 13 (5,1-11)
1. A neki čovek, po imenu Ananija, sa ženom svojom Sapfirom prodade imanje, 2. sakri od novaca sa znanjem i žene svoje, i donevši jedan deo položi pred noge apostolima. 3. A Petar reče: „Ananija, zašto ispuni satana srce tvoje da slažeš Duhu Svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu? 4. Kad je bila u tebe, ne beše li tvoja? I kad je prodade, ne beše li u tvojoj vlasti? Zašto si takvu stvar metnuo u srce svoje? Nisi slagao ljudima nego Bogu."
5. A kad ču Ananija reči ove, pade i izdahnu; i veliki strah obuze sve koji čuše ovo. 6. I ustavši mladići uzeše ga i iznesoše te sahraniše. 7. A kad prođe oko tri časa, uđe i žena njegova ne znajući šta se dogodilo. 8. A Petar je upita: „Kaži mi jeste li za toliko prodali njivu?" A ona reče: „Da, za toliko." 9. A Petar joj reče: „Zašto se dogovoriste da iskušate Duha Gospodnjega? Gle, noge onih koji tvoga muža sahraniše pred vratima su, i tebe će izneti." 10. I odmah pade kraj nogu njegovih i izdahnu. A mladići ušavši nađoše je mrtvu, pa je iznesoše i sahraniše kod muža njezina. 11. I veliki strah obuze svu Crkvu i sve koji čuše ovo.
Jevanđelje po Jovanu, 17. zač. (5,30-47; 6,1-2)
30. Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe;30. kako čujem onako sudim, i sud je moj pravedan; jer ne tražim volju svoju no volju Oca koji me je poslao. 31. Ako ja svedočim sam za sebe, svedočanstvo moje nije istinito. 32. Drugi je koji svedoči za mene; i znam da je istinito svedočanstvo kojim svedoči za mene. 33. Vi ste poslali k Jovanu, i on je posvedočio za istinu. 34. A ja ne primam svedočanstvo od čoveka, nego ovo govorim da se vi spasete.
35. On beše svetiljka koja goraše i svetljaše; a vi htedoste malo vremena da se radujete svetlosti njegovoj. 36. Ali ja imam svedočanstvo veće od Jovanova; jer dela koja mi dade Otac da ih svršim, ova dela koja ja činim svedoče za mene da me je Otac poslao. 37. I Otac koji me posla on je i posvedočio za mene. Niti ste glas njegov ikada čuli, ni lice njegovo videli. 38. I reč njegovu nemate da obitava u vama; zato što vi ne verujete Onome koga On posla. 39. Istražujete Pisma, jer vi mislite da u njima imate život večni; a baš ona svedoče o meni; 40. I nećete da dođete k meni da imate život.
41. Slavu od ljudi ne primam, 42. nego vas poznajem da ljubavi Božije nemate u sebi. 43. Ja sam došao u ime Oca svoga i ne primate me; ako drugi dođe u ime svoje, njega ćete primiti. 44. Kako vi možete verovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite? 45. Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu; ima koji vas optužuje, Mojsej, u koga se vi uzdate. 46. Jer da verovaste Mojseju, verovali biste i meni; jer on pisa o meni. 47. A kad njegovim Pismima ne verujete, kako ćete verovati mojim rečima?1. Posle toga otide Isus preko Galilejskog, Tiverijadskog mora. 2. I za njim iđaše mnoštvo naroda, jer gledahu znamenja njegova koja činjaše na bolesnicima.
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Pouka starca Siluana Atonskog otkriva drugačije razumevanje poznatih priča o čudesima i pomera pažnju sa čoveka na ono što se u njima zaista dešava.
U vremenima ličnih borbi i nevidljivih pritisaka, reči jednog optinskog starca otkrivaju drugačije čitanje životnih teškoća i nude neobično smirenje koje ne dolazi spolja, već iznutra.
U kratkom savetu svetogorski podvižnik objasnio je kako jedan naizgled običan trenutak prolaska pored bolnice postaje ogledalo našeg odnosa prema patnji, zahvalnosti i sopstvenoj savesti.
Veliki svetitelj otkrio je zašto posledice preljube ne počinju tek kada istina izađe na videlo, već znatno ranije.
Veliki svetitelj pravoslavlja upozoravao je da ljutnja ne povređuje samo druge ljude, već zarobljava i onoga koji joj se prepusti, a u njegovim rečima nalazi se put ka smirenju i duhovnoj slobodi.
Jedan od najvećih svetitelja pravoslavlja upozorava roditelje da se prve godine ne mogu vratiti i objašnjava zašto ono što dete tada čuje i vidi često postaje temelj njegovih budućih izbora, navika i odnosa prema dobru.
Jedan od najvećih crkvenih učitelja objasnio je kako se ova unutrašnja slabost ne zadržava samo na čoveku koji je nosi, već se širi i na njegove odnose.
Ruski jeroshimonah ostavio je dubok trag u životima mnogih vernika, a kraj svog monaškog puta dočekao je u blizini srpske svetinje na Atosu.
Veliki gruzijski svetitelj ostavio je snažnu poruku o osuđivanju, dobroti i ljudskim slabostima, otkrivajući zašto osuda ne popravlja onoga kome je upućena, već najpre menja naše sopstveno srce.
Poznati istoričar ukazuje na sporne kanonske i pravne momente odluke suda, ali i na, kako navodi, širi pritisak na srpski narod, tradiciju i identitet.
Jedan od najpoštovanijih svetitelja novijeg doba ostavio je duboku pouku o blagorodnosti kao najvišem obliku unutrašnje lepote duše.
Policija sumnjiči 29-godišnjeg muškarca za krađu iz Sabornog hrama Svete Trojice, a pažnju javnosti privukao je snimak na kojem se vidi njegova navodna ravnodušnost dok zna da ga neko snima.
Dva brata na putu ka moru otkrila su da najveće blago nije ono koje se može poneti u rancu, već ono koje ostaje zauvek u srcu.
Istoričar Boris Stojkovski i osnivač fondacije Lazarica Aleksandar Avramov svedoče o tragovima pisanog nasleđa ostroškog čudotvorca u vatikanskim arhivima, dok pitanje njihove dostupnosti i dalje nema zvaničan odgovor.
Devojčica sa porodicom otkriva da se najlepši dar za veliki praznik svetih apostola Petra i Pavla ne krije u stvarima, već u ljubavi, dobroti i malim delima učinjenim od srca.
Poznati istoričar ukazuje na sporne kanonske i pravne momente odluke suda, ali i na, kako navodi, širi pritisak na srpski narod, tradiciju i identitet.
Jedan od najpoštovanijih svetitelja novijeg doba ostavio je duboku pouku o blagorodnosti kao najvišem obliku unutrašnje lepote duše.
Policija sumnjiči 29-godišnjeg muškarca za krađu iz Sabornog hrama Svete Trojice, a pažnju javnosti privukao je snimak na kojem se vidi njegova navodna ravnodušnost dok zna da ga neko snima.