Mala Lutfije džamija, poznata i kao „Odbegla džamija“, skriva više od jednog veka istorije i vere, dok šum vode ispod temelja stvara jedinstvenu atmosferu koju turisti i vernici pamte zauvek.
U starim ulicama turskog grada Safranbolu postoje građevine koje se ne zaboravljaju lako. Neke privlače pogled veličinom, druge istorijom, a poneke neobičnom idejom gradnje. Među njima posebno mesto zauzima Lutfije džamija, mala ali neobična bogomolja podignuta na mestu gde se arhitektura susreće sa vodom: džamija stoji iznad potoka, dok ispod nje neprestano protiče Akčasu.
Ova neobična građevina nalazi se u starom delu Safranbolua, grada koji je zbog očuvane osmanske arhitekture uvršten na Listu svetske baštine UNESCO. Upravo ta autentična urbana celina – sa starim kućama, česmama, hanovima i verskim objektima - svake godine privlači veliki broj putnika koji žele da osete duh prošlih vekova.
Džamija iznad potoka - spoj vere i neobične gradnje
Lutfije džamija izgrađena je krajem XIX veka, između 1878. i 1880. godine, u mahali Akčasu. Podigao ju je Muslubejoglu hadži Husein Husnu Efendi nakon povratka sa dugog i napornog hodočašća u Meku. Verujući da je njegov bezbedan povratak plod Božje milosti, odlučio je da iz zahvalnosti sagradi džamiju i nazove je „Lutfije“, što znači „Božja blagodat“.
shutterstock.com/FatihYavuz
Građevina je podignuta na kamenom svodu koji premošćava potok Akčasu. Zidana je lomljenim kamenom, dok su krov i mnogi detalji izrađeni od drveta. Upravo taj spoj kamena i drveta daje joj izgled tipičan za osmansku arhitekturu tog vremena. Posebnu pažnju privlači vitka drvena munara, galerija sa rezbarenom ogradom i autentični plafon koji je sačuvao izvorni izgled više od jednog veka.
Posetioci često kažu da je ovo jedno od retkih mesta gde se tokom molitve čuje šum vode koja protiče ispod poda. Taj zvuk, koji dopire iz potoka skrivenog ispod temelja, daje prostoru neobičnu tišinu i poseban ambijent koji mnogi pamte dugo nakon posete.
Zašto je narod zove "Odbegla džamija"
Iako joj je zvanično ime Lutfije džamija, stanovnici Safranbolua češće koriste drugačiji naziv – „Kačak džamija“, što bi se moglo prevesti kao „Odbegla džamija“.
Ime potiče od obližnjeg izvora iz kojeg je voda dolazila do česme pored džamije. Tokom veoma sušnih leta izvor bi presušio, pa su meštani govorili da je „voda pobegla“. Otuda su nastali nazivi „Kačak voda“, „Kačak česma“ i „Kačak mahala“, a vremenom je i sama džamija dobila isto ime.
Postoji i praktično objašnjenje njenog neobičnog položaja. U starom Safranboluu prostor između kuća bio je veoma ograničen, pa su graditelji ponekad koristili neobična rešenja. Podizanje džamije iznad potoka omogućilo je da se dobije prostor za bogomolju tamo gde ga na zemlji gotovo nije bilo.
Mala džamija koja je postala simbol grada
Iako je skromnih dimenzija, Lutfije džamija danas je jedno od najfotografisanijih mesta u Safranboluu. Turisti koji prolaze starim ulicama često zastanu na mostiću iznad potoka da bi snimili prizor neobične građevine koja kao da lebdi iznad vode.
Safranbolski muftija Aydın Bostandži istakao je da je reč o „zanimljivoj građevini kroz koju teče voda“ i naglasio da gotovo svaki posetilac grada želi da je vidi. Upravo zbog toga ova mala bogomolja postala je nezaobilazna tačka na turističkoj mapi grada.
Wikipedia
Panorama grada Safranbolu
Više od jednog veka nakon izgradnje, džamija i dalje služi svojoj prvobitnoj nameni. Vernici se u njoj mole, putnici je fotografišu, a potok ispod temelja neumorno teče kao tih podsetnik na vreme kada je jedan čovek, zahvalan zbog povratka sa dalekog puta, odlučio da svoju zahvalnost pretoči u kamenu i drvetu.
U Safranboluu kažu da mnoge građevine pričaju istoriju grada. Lutfije džamija, međutim, priča je na poseban način - kroz šum vode koji ne prestaje.
Sveta knjiga islama u rukama prvog čoveka najvećeg američkog grada pokreće debate o religijskoj raznolikosti, javnom životu i mestu muslimana u društvu.
Iz knjige „Ko posti, dušu gosti“ otkrivamo jednostavno posno jelo koje u sebi nosi toplinu manastirske kuhinje i miris domaće, pažljivo pripremljene hrane.
Hiljadugodišnji manastir na obali Dnjepra, povezan s počecima pravoslavlja u staroj Rusiji, u središtu je spora između ukrajinskih vlasti, crkvenih struktura i vernika koji strahuju za njegovu sudbinu.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Mark Linč kritikovao je američku spoljnopolitičku pasivnost, najavljujući zakonodavne i ekonomske mere prema Turskoj dok ne dođe do promene statusa Aja Sofije.
Snimak koji kruži društvenim mrežama podigao je prašinu - zbog jednog zagrljaja u dvorištu džamije sada im preti kazna za javno vređanje verskih vrednosti.
Dok odjekuju njegove reči da Aja Sofija „nikada više neće biti vaša“, turske vlasti sada su odlučile da i Anijsku sabornu crkvu, jedan od najvećih jermenskih hramova, pretvore u islamsku bogomolju, izazivajući osude istoričara i čitavog hrišćanskog sveta.
Na petu godišnjicu pretvaranja velike pravoslavne svetinje u džamiju, turski predsednik izazvao ogorčenje sveta rečima da je oslobodio spomenik i vratio ga „molitvi Muhameda“.
Iako se razlikuju po obredima, istoriji i teološkim učenjima, hrišćanstvo, islam i judaizam dele vrednosti koje vekovima oblikuju živote miliona ljudi: mir, milosrđe, porodicu, praštanje i brigu za bližnjeg.
Sveti Otac tokom posete Španiji poručio da Crkva mora da čuje žrtve, prizna odgovornost i obezbedi obeštećenje, uz jačanje mera zaštite i prevencije zloupotreba.
Od pastirice iz Lorene do zapovednice vojske i svetiteljke Rimokatoličke crkve, njen život ostaje jedno od najdramatičnijih svedočanstava spoja duhovnog uverenja i istorijskih preokreta u Evropi 15. veka
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Hiljadugodišnji manastir na obali Dnjepra, povezan s počecima pravoslavlja u staroj Rusiji, u središtu je spora između ukrajinskih vlasti, crkvenih struktura i vernika koji strahuju za njegovu sudbinu.
Govoreći o mitarstvima, veliki srpski svetitelj upozorava da čovek pred večnom istinom ne odgovara samo za dela koja su drugi videli, već i za reči, namere i skrivene izbore koje je nosio kroz život.
Devetogodišnji Marko i njegova majka, u blagoslovenom stanju, stajali su u redu pred svetinjom, a onda je dečak napustio kolonu da pomogne nepoznatom detetu koje je plakalo.