Priča o ovoj svetici iz 3. veka nije samo sećanje na prošlost, već živi primer kako vera, hrabrost i predanost mogu osvetliti i najmračnije trenutke naših života.
Sveta mučenica Agripina, rođena u 3. veku u srcu Rima, svojim je životom i mučeništvom osvetlila staze vere mnogima koji su dolazili posle nje. Već od ranog detinjstva, Agripina je sledila put jevanđelske čistoće, držeći srce svoje čistim od strasti i posvećujući se devičkoj čistoti i celomudrenosti. Ona je bila verena Hristu, posvećena svom dušom i telom da služi kao nevesta Hristova.
U vreme cara Valerijana, kada su hrišćani trpeli strašne progone, Agripina je hrabro stala u odbranu svoje vere. Pretrpela je strašne muke, bijena štapovima do trenutka kada su joj kosti bile skrušene. Ali, ni tada nije posustala. Božji anđeo se javio i ukrepio je, dajući joj snagu da izdrži još teže muke koje su usledile. Na kraju, predavši svoj duh Bogu, završila je ovozemaljski put u nebeskoj slavi.
Printscreen/Youtube
Ikona Svete mučenice Agripine
Njen poslednji počinak nisu dozvolile da bude u Rimu. Njene verne pratilje, Vasa, Pauna i Agatonika, preuzele su njene mošti i prenele ih na Siciliju. Tamo su ih časno sahranile, a nad njenim moštima podignuta je crkva koja je postala mesto čudotvornih isceljenja. Priče o čudima širile su se daleko, privlačeći verne iz svih krajeva. Čak su i Agarjani, nekršteni narodi, bili odbijeni od grada gde su počivale njene mošti.
Sveta Agripina upokojila se 275. godine, ostavivši iza sebe nasleđe vere i nade. U 11. veku, njene mošti su prenesene u Carigrad, gde su nastavile da inspirišu i isceljuju verne.
Sretenje većina prepoznaje po datumu, a retko po njegovoj suštini: susret koji je u tišini jerusalimskog hrama promenio način na koji hrišćanstvo razume Boga, čoveka i spasenje.
U besedi za Mesopusnu nedelju, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički razotkriva zabludu samoupravljanja i pokazuje zašto život bez oslonca na Duha Svetog neminovno skreće u pogrešnom pravcu.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Verni pravoslavni narod okuplja se u hramovima slaveći ovog svedoka vremena kada je Hrist hodao Zemljom. On nas podseća na moć molitve i Božju zaštitu u situacijama koje deluju beznadežno, dok njegova dela ostaju večni svetionik u tami sveta.
Ponevši ime po svecu koji je živeo pre njega devet vekova, ovaj ugodnik Božji je svojom jurodivošću, posvećenošću veri i Hristu, i sam ovenčan vencem svetosti. Njegovi podvizi i danas nadahnjuju vernike na duhovni napredak i ljubav prema bližnjima.
Životni put od siročeta do svetitelja ovog Božjeg ugodnika bio je ispunjen verom, molitvom, predanošću i blagoslovom da vidi Presvetu Bogorodicu koja je čudotvorno izvela vodu iz stene i obećala mu da će uvek biti igumanija manastira.
Svetitelj čija duhovna luča vekovima osvetljava staze vernika, i danas u manastirski kompleks koji mu je posvećen, privlači mnoge koji nad njegovim moštima pronalaze utehu i spas.
Sretenje većina prepoznaje po datumu, a retko po njegovoj suštini: susret koji je u tišini jerusalimskog hrama promenio način na koji hrišćanstvo razume Boga, čoveka i spasenje.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Sretenje Gospodnje po starom i Svetog apostola Onisima po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Klaudija la Columbierea, dok u judaizmu i islamu danas nema velikog verskog praznika.
Nakon niza tvrdnji o"„selidbi" i navodnoj nelegalnoj izgradnji, Eparhija raško-prizrenska prvi put sistematski iznosi odluke Sabora, zakonske dozvole i stručna mišljenja, odbacujući optužbe koje su uzburkale javnost.
U besedi za subotu mesopusne sedmice, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća da reč kojom je Gospod oblikovao svet i danas deluje – pročišćava, vodi i oplemenjuje čoveka.