Na dan kada Srpska pravoslavna crkva proslavlja Prepodobnu Makrinu, vernici se sećaju i dvojice značajnih svetitelja – Stefana Lazarevića i kneginje Milice, čiji životi i dela i dalje inspirišu generacije.
Sveti Stefan, poznat i kao Stefan Visoki, rođen je 1377. u Kruševcu, kao sin Svetog kneza Lazara Hrebeljanovića i Svete kneginje Milice. Njegov otac knez Lazar postao je mučenik u boju na Kosovu, postavljajući temelj za Stefanovu budućnost kao despota srpskog.
Nakon preuzimanja vlasti 1389. Stefan je uspešno vodio srpski narod kroz teška vremena turskog ropstva. Njegova vladavina bila je obeležena mudrošću i hrabrošću, što ga je učinilo jednim od najvećih srpskih vladara i vojskovođa. Stefan je bio poznat po književnoj darovitosti, stvarajući dela koja i danas odišu duhovnošću i mudrošću.
Printscreen
Ikona Svetog despota Stefana
Podigao je veličanstvene zadužbine, manastire Manasiju i Kalenić, koji i danas predstavljaju svedočanstvo njegove posvećenosti veri i narodu. Stefan je takođe bio poznat kao jedan od najboljih vitezova svog vremena, što je potvrđeno prilikom obnove viteškog reda Zmaja, gde je zauzimao drugo mesto, odmah iza mađarskog kralja Žigmunda.
Ovozemaljski život skončao je 1. avgusta 1427, a Srpska pravoslavna crkva ga je kanonizovala 1927, proglasivši ga svetiteljem koji se slavi 1. avgusta.
Printscreen
Ikona Svete Evgenije - kneginje Milice
Kneginja Milica, rođena oko 1335, bila je žena kneza Lazara i majka despota Stefana. Kao potomak loze Nemanjića, Milica je od malih nogu bila uronjena u pravoslavnu veru i duhovnost. Udala se za kneza Lazara oko 1353. i tako postala kneginja Raške.
Nakon mučeničke smrti kneza Lazara na Kosovu Milica je preuzela vođstvo nad srpskim narodom, pokazujući izuzetnu mudrost i dar za diplomatiju. Njena misija kod sultana Bajazita 1398, zajedno sa monahinjom Jefimijom, bila je ključna za prenos moštiju Svete Petke iz Vidina u Beograd.
Kada je njen stariji sin Stefan odrastao i postao vladar, ona je mogla da napusti državne poslove. Otišla je s rođakom Jefimijom u Manastir Ljubostinju, koji je sama osnovala i u njemu se zamonašila pod monaškim imenom Evgenija.
Milica je takođe bila darovit pisac, a njena dela "Molitva matere" i "Udovstvu mojemu ženik" ostaju trajno svedočanstvo njene duhovnosti i mudrosti. Njeno književno nasleđe prenelo se na njenu decu, posebno na ćerku Jelenu Balšić i sina Stefana.
Upokojila se 11. novembra 1405, a Srpska pravoslavna crkva je slavi kao svetiteljku 1. avgusta pod monaškim imenom Sveta Evgenija.
U trenutku najveće nevolje, objašnjenje velikog duhovnika 20. veka otkriva kako pravoslavlje tumači nevinost, bol i mesto duše u večnosti, pružajući utehu i snagu svima koji veruju.
Deset dana po Vaznesenju Gospodnjem u Jerusalimu se začuo huk silnoga vihora. Silazak Svetoga Duha preobrazio je uplašene učenike u neustrašive apostole i označio rođenje Crkve.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Tri znamenite Srpkinje, kneginja Milica, despotica Jefimija i Miličina kćerka Olivera, koja je bila Bajazitova žena, imolile su da se mošti prenesu u Srbiju.
Stihovi koje je iznedrio svetitelj, srednjovekovni srpski vladar Stefan Lazarević, predstavljaju jedinstveno poetsko delo koje spaja hrišćansku pobožnost, viteštvo i umetnost, noseći univerzalnu poruku o ljubavi, toleranciji i praštanju koja ostaje relevantna i u današnjem svetu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Simeona Bogoprimca i Svetu prorokinju Anu po starom i Svetog Pamfila po novom kalendaru. Katolici proslavljaju Svetog Julija I, dok u judaizmu i islamu danas nema velikog verskog praznika.
Sretenje većina prepoznaje po datumu, a retko po njegovoj suštini: susret koji je u tišini jerusalimskog hrama promenio način na koji hrišćanstvo razume Boga, čoveka i spasenje.
Episkop istočnoamerički uzneo je snažnu molitvu za zaštitu nerođene dece, a prisutni, od članova Kongresa do vernika, priznaju da su njegove reči ostavile snažan trag.
Uz sasluženje episkopa mohačkog Damaskina, liturgiju je služio mitropolit bački Irinej, koji je u besedi istakao životne poruke svetih Simeona i Ane i podsetio vernike na moć molitve, ljubavi i posvećenja Bogu.