Na ovaj način pripremamo se za najradosniji hrišćanski praznik Božić i ovo "vezivanje" ima veoma jaku simboliku.
Danas obeležavamo Detinjce, praznik koji se uvek obeležava tri nedelje uoči Božića, a za ovaj dan vezan je jedan neobičan, ali veoma lep običaj. Običaj je da toga dana rano ujutro, ili po dolasku iz crkve sa bogosluženja, roditelji vežu svoju decu najčešće za ruke ili noge, i obično za stolicu na kojoj sede.
Da bi bila "odvezana", deca moraju da plate "otkup" u vidu nekog poklona, običnog sitnog, kao što su slatkiši, kafa, a negde je običaj da "otkupninu" plate i čarapama.
Za sedam dana ovo isto čeka majke (slavimo tada Materice), a za dve nedelje i očeve (slavimo Oce).
Na ovaj način pripremamo se za najradosniji hrišćanski praznik Božić i ovo "vezivanje" ima veoma jaku simboliku.
Na sajtu Eparhije Žičke objašnjeno je zašto se sve ovo radi.
shutterstock.com
Danas "vezujemo" decu, a onda sledi "vezivanje" majki pa očeva
- U ovim, pripremnim, nedeljama pred Božić narodni običaji su, uglavnom, svuda isti. Najpre očevi i majke, u treću nedelju pred Božić, koja se zove Detinjci, izjutra rano “vezuju” svoju decu, negde čak i onu u kolevci, a deca im se “dreše”. Pošto je to uvek nedelja po Svetom Nikoli, to obično “Sveti Nikola ujutru donosi deci poklone” - kaže se na sajti Eparhije i dalje objašnjava:
- U drugu nedelju pred Božić, koja se zove Materice, očevi i deca “vezuju” majke (matere), a one im se “dreše”. U nedelju pred sam Božić, koja se zove Oci, majke i deca “vezuju” očeve, a oni im se “dreše”. Ovo, uzajamno, “drešenje” je međusobno činjenje poklona ljubavi, što stvara prazničnu, svečanu atmosferu u porodičnim hrišćanskim krugovima. Takvu, prazničnu, atmosferu stvorili su istočni mudraci svetoj porodici Bogodeteta poklonivši Mu se u Vitlejemskoj pećini, uz darove; smirne, tamjana i zlata. Simvolika ovog uzajamnog “vezivanja” i “drešenja” dece i roditelja jasna je; pripremamo se za doček najradosnijeg praznika hrišćanskog – Božića, koji je pomirio čoveka sa Bogom odrešivši ga veza grehovnih, a vezavši ga novom vezom ljubavi za Boga.
Shutterstock
Negde se vezuju čak i deca u kolevci
- U želji, dakle, da Njegov dolazak sačekamo vezani najčvršćim vezama međusobne ljubavi, jer je i On - Božić - Ljubav, koja je “sveza savršenstva”, i mi se o Detinjcima, Matericama i Ocima međusobno “vezujemo” i “drešimo”. To vezivanje i drešenje prevazilazi naše porodične krugove i prostire se na rođake, prijatelje i sve naše poznanike, i tako nastaje spontano opšte srpsko, pravoslavno-hrišćansko proslavljanje vezivanja i drešenja pred nastupajući praznik Rođenja Spasiteljeva, koji je odrešio Adama i Evu od večne smrti i podario im život večni.
Prema procenama, čak 30 odsto Srba slavi ovog sveca, a razlozi kako i zašto je baš Sveti Nikola postao najvažnija slava u Srbiji nije jednostavan i zahteva dublje objašnjenje.
Sveti Teofan nas poziva da prestanemo čekati "sutra" i da se odmah posvetimo duhovnoj ispravci i pripremi za večnost. On ističe da se ceo naš život sastoji od sadašnjeg trenutka, i da je svaki trenutak prilika za promenu, za traženje Božje milosti, za kajanje i obraćenje. Smrt nije nešto što možemo kontrolisati ili odgoditi, iako ljudi često veruju da imaju još vremena. Samo sadašnji trenutak je ono što imamo, a upravo sada trebamo preduzeti konkretne korake da živimo ispravno i u skladu sa Božjom voljom. Ova misao Svetog Teofana nas poziva da ne padamo u zamku odlaganja duhovnog života, da ne živimo u iluzijama da ćemo se promeniti "kasnije", jer to "kasnije" možda nikada ne dođe.
Tokom incidenta u bazilici u Jablonneu čula su se dva pucnja, nakon čega je ukradena i oštećena relikvija Svete Zdislave, dok policija istražuje motive i okolnosti skrnavljenja.
Zašto Spasovdan i Trojice svake godine „šetaju“ kroz kalendar, dok su Božić i Bogojavljenje zauvek vezani za isti datum? Odgovor leži u pravilima Crkve i računanju datuma Vaskrsa.
Ovo jelo od jagnjetine, pasulja i suve slanine kuvalo se polako i po tačno utvrđenom običaju - recept sačuvan kroz generacije i danas budi sećanja na pravu domaću kuhinju.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
U besedi za subotu 5. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o ljudima koji veruju samo sili, razumu i materiji, ali se u času najveće nevolje vraćaju pred lice Boga od koga su se udaljili.
Zašto Spasovdan i Trojice svake godine „šetaju“ kroz kalendar, dok su Božić i Bogojavljenje zauvek vezani za isti datum? Odgovor leži u pravilima Crkve i računanju datuma Vaskrsa.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenike Timoteja i Mavru po starom i Prepodobnog Teodora Osveštanog po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Ivana Nepomuka, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Ova svetinja postala je novo veliko hodočasničko središte Hercegovine, gde se prepliću istorija, vera i narodna predanja o pronalasku moštiju majke Ostroškog Čudotvorca.
Kod Trebinja se nalazi Tvrdoš, jedna od najstarijih pravoslavnih svetinja na Balkanu, mesto koje su obnavljali mitropolit Amfilohije i vladika Atanasije, vraćajući mu nekadašnji značaj.
U Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom služeno je opelo monahinji Hristini (Rabrenović), koju su vernici pamtili po požrtvovanosti, molitvi i decenijama služenja bez želje za priznanjima.
U besedi za subotu 5. sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o ljudima koji veruju samo sili, razumu i materiji, ali se u času najveće nevolje vraćaju pred lice Boga od koga su se udaljili.