Srpska pravoslavna crkva danas slavi Svetog Aleksija, Čoveka Božjeg.
Hrišćanski svetitelj Sveti Aleksije rođen je u Rimu, za vreme vladavine cara Honorija. Bio je sin jedinac, a njegov otac, visoki carski dostojanstvenik Jevtimijan, bio je veoma ugledan i bogat. Njegovi roditelji živeli su hrišćanskim životom, a otac je, prema predanju, jeo samo jedanput dnevno, po zalasku sunca.
Kada je odrastao, Aleksije je bio prinuđen da se oženi, ali je te iste noći ostavio i ženu i roditelje, seo u čamac i došao u grad Edesu u Mesipotamiji, gde je bio poznati lik Isusa, poslat od Hrista caru Avgaru.
Kada se poklonio tom liku, Aleksije se obukao u odelo prosjaka i prosjačkim životom proveo 17 godina u tom gradu, neprestano se moleći Bogu. Kada se pročuo kao bogougodnik, seo je u lađu da ide u Laodikiju, ali je lađa, zbog jakih vetrova, skrenula sa svog prvobitnog puta i odvezla ga do Rima. Svetitelj je to shvatio kao znak i posetio je kuću svojih roditelja.
Njegovi roditelji nisu prepoznali prosjaka koji je tog dana došao na njihova vrata, ali su mu dozvolili da živi u kolibi u njihovom dvorištu.
Svoj isposnički život Aleksije je nastavio nadomak roditeljske kuće, gde je živeo narednih 17 godina živeći samo na hlebu i vodi.
Bio je zlostavljan od slugu na razne načine, ali je sve otrpeo do kraja.
"A kada mu se kraj približi, on napisa jednu hartiju, steže u ruke, leže i izdahnu 30.(17.) marta 411. godine. Tada bi otkrovenje u crkvi Svetih Apostola u vidu glasa koji reče u prisustvu cara i patrijarha: potražite čoveka Božja", piše u žitijama.
Malo posle otkri se, da je taj čovek Božji u kući Jevtimijanovoj. Car s patrijarhom i celom pratnjom dođe u kuću svetiteljovog oca, i posle dužeg raspitivanja saznali su da je onaj prosjak taj čovek Božji.
"Kad uđu u njegovu izbu, nađu ga mrtva, no u licu svetla kao sunce. Iz one hartije roditelji njegovi saznaju, da je to njihov sin Aleksije, a nevesta, koja je trideset četiri godine živela bez njega, da je to njen muž, i obuze ih sve neizmerna tuga i muka. No posle se uteše videći kako je Gospod proslavio Svoga ugodnika. Jer, dodirom do njegovog tela lečahu se mnogi bolesnici, i iz tela mu poteče miro blagouhano".
Telo mu je sahranjeno u kovčegu od mermera i smaragda. Glava mu se nalazi u Svetoj lavri na Peloponezu.
Sva sedmorica, sem Agapija, su bili sasvim mladi ljudi, a još nisu bili hrišćani, niti su se ikad krstili vodom, ali njihovo krštenje je bilo krvlju.
U pravoslavnom hrišćanstvu, pojam posna ne znači nužno da nešto ne sadrži meso u biološkom smislu, kaže teolog Aleksandar Đurđević.
Kada je veliki apostol Pavle postavljao mnoge episkope za razne krajeve sveta, tada je postavio i Aristovula za britanskog episkopa.
Ne negirajući da je bilo svetaca i proroka kojima je kroz snove Bog objavljavao svoju volju, otac Aleksandar naglašava da je to baš retko.