Starješina hrama koji ovih dana privlači pažnju vernika zbog dočeka moštiju Svetog Justina Ćelijskog i mesto sabiranja pred polazak Spasovdanske litije, i vikar patrijarha Porfirija svojim životom i delom svedoči o neugasivom plamenu vere i posvećenosti, vodeći vernike putem duhovne obnove i mira.
U tišini sela Slavkovica, 5. marta 1971. godine, rodio se Radivoje Radivojević, budući episkop lipljanski, koji je rano detinjstvo proveo u rodnom kraju, a osnovnu školu završio je u Ljigu 1986. godine. Mladi Radivoje je već tada pokazivao osobine koje će ga kasnije oblikovati kao duhovnog vođu.
Njegov put se nastavio u Beogradu, gde je završio Vojnu gimnaziju 1990. godine. Tokom tog perioda često je posećivao Manastir Vavedenje, što je bio njegov prvi susret sa monaškim životom, koji će kasnije postati njegov životni poziv.
Foto: SPC
Episkop lipljanski Dositej
Dok sam bio u vojnoj gimnaziji, to je bilo vreme socijalizma, nije se gledalo blagonaklono to da pripadnik vojske ide i u crkvu, Šta više, to nije bilo dozvoljeno. Tražio sam crkvu u koju bih mogao da odem, a da budem zaštićen, siguran. Primetio sam Manastir Vavedenje, koji je okružen šumom. Tražio sam način kako da priđem i jednom prilikom sam svratio u manastir i video neobično lepu crkvu. Tada sam prvi put u životu video monahinje”, prisetio se episkop Dositej prvih susreta sa verom i duhovnošću, gostujući na TV Hram.
Posle Vojne gimnazije, obrazovanje nastavlja na Vojnoj akademiji Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane, prvo u Rajlovcu kod Sarajeva, a zatim u Beogradu zbog ratnih dešavanja. Nakon diplomiranja 1995. godine, Radivoje Radivojević postaje oficir u činu potporučnika, službujući u Kraljevu. Tokom ovog perioda, njegova veza sa duhovnošću se produbljuje kroz česta bogosluženja u Manastiru Žiča. Čin poručnika stiče 1998. godine, ali ubrzo potom odlučuje da napusti vojnu službu i posveti se monaškom životu.
TANJUG/ MARKO ĐOKOVIĆ
Starješina Vaznesenjske crkve, episkop Dositej održao je pozdravno slovo na svečanom dočeku moštiju Svetog Justina
U decembru 1998. godine, Radivoje Radivojević pristupa bratstvu manastira Hilandara kao iskušenik, primajući monaški postrig na praznik Roždestva Presvete Bogorodice 2000. godine, postajući monah Dositej. Njegova monaška služba u Hilandaru bila je bogata i raznolika - od crkvenjaka i oltarnika, do bibliotekara i rizničara. Uz blagoslov Sabora staraca manastira Hilandara, monah Dositej započinje studije na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, koje završava 2005. godine.
Nakon toga, postdiplomske studije nastavlja na Bogoslovskom fakultetu Aristotelovog univerziteta u Solunu, gde uspešno brani magistarski rad iz dogmatike 2010. godine. Rukopoloženje u čin jerođakona i jeromonaha obavljaju vladike Hrizostom Stolić i Milutin Knežević, respektivno, tokom 2009. i 2010. godine. Njegova uloga u Manastiru Hilandaru proširuje se na rad sa grupama oficira, kadeta i učenika Vojne gimnazije, po blagoslovu igumana manastira. Godine 2010, monah Dositej se pridružuje tada episkopu, sada patrijarhu Porfiriju u uvođenju svešteničke službe u Vojsci Srbije, vraćajući se potom u Hilandar. Krajem januara 2019. godine, po blagoslovu igumana Hilandara, prelazi u Eparhiju šumadijsku, gde postaje nastojatelj Manastira Svetog Đorđa u Ćelijama.
SPC
Episkop Dositej
Njegovo duhovno putovanje kulminira 10. decembra 2022. godine, kada je u Sabornom hramu Svetog arhangela Mihaila u Beogradu narečen za episkopa lipljanskog, vikara Patrijarha Porfirija, a već sledećeg dana, 11. decembra, u Spomen-hramu Svetog Save na Vračaru rukopoložen je za episkopa. Episkop Dositej je i starješina Vaznesenjske crkve koja je prethodnih dana bila u fokusi pažnje vernika, zbog toga što su u njoj svečano dočekane mošti Svetog Justina Ćelijskog i ikona Presvete Bogorodice “Znamenje”, a ispred ovog hrama tradicionalno kreće i Spasovdanska litija.
Protojerej stavrofor Branko Tapušković kaže da je ovaj krst u 13. podgoričku parohiju stigao zahvaljujući ljubavi i dobroti episkopa pakračko-slavonskog Jovana.
Nekada simbol topline bakine kuhinje, danas duhovna gozba i u dane posta – sa suvim voćem, orasima i medom, sutlijaš ostaje poslastica koja spaja prošlost i sadašnjost, podsećajući nas na lepotu jednostavnih darova.
Kad umor savlada i snaga oslabi, samo jedan izvor daje novu krepost. Prorok Isaija u svojim nadahnutim rečima otkriva tajnu duhovne snage koja ne jenjava – onaj koji se nada Gospodu, uzdiže se kao orao, trči bez umora i hoda bez posustajanja.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Ne morate se odricati bogatih ukusa ni tokom posta – kombinacija crvenog pasulja, prepečenih oraha i začina trpezu će učiniti bogatom vitaminima i vlaknima.
Ova svečanost nije samo podsećanje na veliki duh jednog svetitelja, već i prilika da se kroz molitvu i zajedništvo ojača vera i ljubav prema Bogu, a prisustvo kivota sa njegovim moštima osvetlilo je srca prisutnih, donoseći im utehu i nadahnuće za život u veri i pravednosti.
Pod vođstvom patrijarha Porfirija, hiljade vernika proslavilo je Spasovdan krsnim hodom od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save, noseći mošti Svetog Justina Ćelijskog i čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice “Znamenje” u molitvi za mir i blagostanje.
Dočekujući mošti Svetog Justina Ćelijskog i čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice “Znamenje”, starešina Vaseljenske crkve prisetio se teških vremena komunističkog bezakonja i bezbožništva, potom je pozvao vernike da nastave duhovni puta kojim su nas uputili sveti preci.
U atmosferi ispunjenoj pobožnošću i duhovnim zanosom reke vernog naroda, kivot jednog od najcenjenijih srpskih svetitelja dočekan je u Vaznesenjskoj crkvi, gde je u molitvenom prisustvu patrijarha Porfirija episkop novobrdski Ilarion služio večernju molitvu sa petohlebnicom pred Vaznesenje Gospodnje.
Protojerej stavrofor Branko Tapušković kaže da je ovaj krst u 13. podgoričku parohiju stigao zahvaljujući ljubavi i dobroti episkopa pakračko-slavonskog Jovana.
Uz blagoslov vladike Atanasija, u jednom od najvažnijih manastira Srpske crkve, sveštenici Eparhije su, u sabornosti, pristupili Svetoj tajni ispovesti i pokajanja, nakon čega je usledila trpeza ljubavi.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve otputovao u Jerusalim, gde će se moliti na mestu Hristovog Vaskrsenja, služiti svetu liturgiju i razgovarati sa jednim od najuglednijih pravoslavnih patrijaraha.
Primećujući teške okolnosti u kojima ljudi odrastaju, kao i ekonomsku krizu, mati Serafima dodaje da je svaki novi dan i mala uspešna borba dokaz postojanja heroja današnjice.
Svetinja podignuta na mestu stradanja, postaje simbol molitve i sabornosti – mitropolit kruševački osveštao poslednji krst, a prve liturgije uskoro će odjeknuti sa Bagdale.
Nakon cenzurisanja božićnih čestitki i dekoracija, još jedan veliki hrišćanski praznik postaje meta političke korektnosti – britanska škola otkazala proslavu praznika Vaskrsenja Hristovog, dok se širom Evrope beleže slični slučajevi potiskivanja hrišćanskih tradicija pod plaštom neutralnosti.
Sveća je simbol svetlosti Hristove. On je rekao: "Ja sam svetlost svetu". Ta svetlost treba da nas podseti na svetlost kojom Hristos obasjava duše preminulih, kaže sveštenik.