Starješina hrama koji ovih dana privlači pažnju vernika zbog dočeka moštiju Svetog Justina Ćelijskog i mesto sabiranja pred polazak Spasovdanske litije, i vikar patrijarha Porfirija svojim životom i delom svedoči o neugasivom plamenu vere i posvećenosti, vodeći vernike putem duhovne obnove i mira.
U tišini sela Slavkovica, 5. marta 1971. godine, rodio se Radivoje Radivojević, budući episkop lipljanski, koji je rano detinjstvo proveo u rodnom kraju, a osnovnu školu završio je u Ljigu 1986. godine. Mladi Radivoje je već tada pokazivao osobine koje će ga kasnije oblikovati kao duhovnog vođu.
Njegov put se nastavio u Beogradu, gde je završio Vojnu gimnaziju 1990. godine. Tokom tog perioda često je posećivao Manastir Vavedenje, što je bio njegov prvi susret sa monaškim životom, koji će kasnije postati njegov životni poziv.
Foto: SPC
Episkop lipljanski Dositej
Dok sam bio u vojnoj gimnaziji, to je bilo vreme socijalizma, nije se gledalo blagonaklono to da pripadnik vojske ide i u crkvu, Šta više, to nije bilo dozvoljeno. Tražio sam crkvu u koju bih mogao da odem, a da budem zaštićen, siguran. Primetio sam Manastir Vavedenje, koji je okružen šumom. Tražio sam način kako da priđem i jednom prilikom sam svratio u manastir i video neobično lepu crkvu. Tada sam prvi put u životu video monahinje”, prisetio se episkop Dositej prvih susreta sa verom i duhovnošću, gostujući na TV Hram.
Posle Vojne gimnazije, obrazovanje nastavlja na Vojnoj akademiji Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane, prvo u Rajlovcu kod Sarajeva, a zatim u Beogradu zbog ratnih dešavanja. Nakon diplomiranja 1995. godine, Radivoje Radivojević postaje oficir u činu potporučnika, službujući u Kraljevu. Tokom ovog perioda, njegova veza sa duhovnošću se produbljuje kroz česta bogosluženja u Manastiru Žiča. Čin poručnika stiče 1998. godine, ali ubrzo potom odlučuje da napusti vojnu službu i posveti se monaškom životu.
TANJUG/ MARKO ĐOKOVIĆ
Starješina Vaznesenjske crkve, episkop Dositej održao je pozdravno slovo na svečanom dočeku moštiju Svetog Justina
U decembru 1998. godine, Radivoje Radivojević pristupa bratstvu manastira Hilandara kao iskušenik, primajući monaški postrig na praznik Roždestva Presvete Bogorodice 2000. godine, postajući monah Dositej. Njegova monaška služba u Hilandaru bila je bogata i raznolika - od crkvenjaka i oltarnika, do bibliotekara i rizničara. Uz blagoslov Sabora staraca manastira Hilandara, monah Dositej započinje studije na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, koje završava 2005. godine.
Nakon toga, postdiplomske studije nastavlja na Bogoslovskom fakultetu Aristotelovog univerziteta u Solunu, gde uspešno brani magistarski rad iz dogmatike 2010. godine. Rukopoloženje u čin jerođakona i jeromonaha obavljaju vladike Hrizostom Stolić i Milutin Knežević, respektivno, tokom 2009. i 2010. godine. Njegova uloga u Manastiru Hilandaru proširuje se na rad sa grupama oficira, kadeta i učenika Vojne gimnazije, po blagoslovu igumana manastira. Godine 2010, monah Dositej se pridružuje tada episkopu, sada patrijarhu Porfiriju u uvođenju svešteničke službe u Vojsci Srbije, vraćajući se potom u Hilandar. Krajem januara 2019. godine, po blagoslovu igumana Hilandara, prelazi u Eparhiju šumadijsku, gde postaje nastojatelj Manastira Svetog Đorđa u Ćelijama.
SPC
Episkop Dositej
Njegovo duhovno putovanje kulminira 10. decembra 2022. godine, kada je u Sabornom hramu Svetog arhangela Mihaila u Beogradu narečen za episkopa lipljanskog, vikara Patrijarha Porfirija, a već sledećeg dana, 11. decembra, u Spomen-hramu Svetog Save na Vračaru rukopoložen je za episkopa. Episkop Dositej je i starješina Vaznesenjske crkve koja je prethodnih dana bila u fokusi pažnje vernika, zbog toga što su u njoj svečano dočekane mošti Svetog Justina Ćelijskog i ikona Presvete Bogorodice “Znamenje”, a ispred ovog hrama tradicionalno kreće i Spasovdanska litija.
Arhijereji i jereji Grčke pravoslavne crkve upozoravaju da odluke Evropske unije ne pogađaju samo porodicu, već određuju sudbinu budućih generacija i opstanak čitavog društva.
Godinu dana posle masakra koji je potresao Crnu Goru, liturgija i molitveno sećanje u drevnoj svetinji postali su mesto sabranja bola, vere i opomene da se zlo ne prećutkuje.
U besedi za 30. petak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas vodi u čas kada David ostaje sam pred istinom o sebi, pokazujući da se čovek ne slama zbog pada, već zbog pokušaja da ga opravda.
Pravoslavni vernici danas slave Svetog Ignjatija Bogonosca po starom kalendaru, dok se po novom liturgijski obeležava Sveta Teodota. Katolici proslavljaju Svetog Bazilija Velikog i Svetog Grgura Nazijanskog, a Jevreji i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pišinger je jednostavna, ali raskošna poslastica koja vekovima krasi slavske trpeze — savršena za sve koji vole spoj hrskavih oblandi i čokolade, uz miris doma i prazničnu toplinu.
Ova svečanost nije samo podsećanje na veliki duh jednog svetitelja, već i prilika da se kroz molitvu i zajedništvo ojača vera i ljubav prema Bogu, a prisustvo kivota sa njegovim moštima osvetlilo je srca prisutnih, donoseći im utehu i nadahnuće za život u veri i pravednosti.
Pod vođstvom patrijarha Porfirija, hiljade vernika proslavilo je Spasovdan krsnim hodom od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save, noseći mošti Svetog Justina Ćelijskog i čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice “Znamenje” u molitvi za mir i blagostanje.
Dočekujući mošti Svetog Justina Ćelijskog i čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice “Znamenje”, starešina Vaseljenske crkve prisetio se teških vremena komunističkog bezakonja i bezbožništva, potom je pozvao vernike da nastave duhovni puta kojim su nas uputili sveti preci.
U atmosferi ispunjenoj pobožnošću i duhovnim zanosom reke vernog naroda, kivot jednog od najcenjenijih srpskih svetitelja dočekan je u Vaznesenjskoj crkvi, gde je u molitvenom prisustvu patrijarha Porfirija episkop novobrdski Ilarion služio večernju molitvu sa petohlebnicom pred Vaznesenje Gospodnje.
Godinu dana posle masakra koji je potresao Crnu Goru, liturgija i molitveno sećanje u drevnoj svetinji postali su mesto sabranja bola, vere i opomene da se zlo ne prećutkuje.
Poglavar SPC u svom obraćanju istakao primer mirenja braće nad moštima Svetog Simeona i podsetio da kroz duhovno nasleđe našeg prosvetitelja narod može pronaći put u složenim civilizacijskim i istorijskim iskušenjima.
Bez povišenog tona i bez kalkulacije, sveštenik Vladislav Vučanović u jednoj kratkoj poruci otvara pitanje zašto se lakše okupljamo oko trpeza i vatrometa nego oko suštine vere, posta i lične odgovornosti.
Dok su satovi odbrojavali prve minute 2026, crkva Vondelkerk u Amsterdamu nestajala je u plamenu, ostavljajući grad bez svetinje i Evropu bez još jednog svedoka hrišćanske prošlosti.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Episkop iz Antiohije mirno je odbio carsku ponudu, krenuo okovan ka Rimu i svojim stradanjem pokazao da hrišćanstvo nije stvar pogodnosti, već vernosti do poslednjeg daha.
Od Adama do proroka Danila, kroz rodoslov, oganj peći i tiho iščekivanje Mesije otkriva se kako je nada sačuvana u vremenima kada je ljudski život malo vredeo, a vera se prenosila kao upaljena sveća kroz mrak.
Svetitelji podsećaju da početak godine nije pitanje slavlja, već trenutak u kojem se preispituju savest, navike i odnos prema Bogu — jer od toga zavisi kakav će trag ostaviti dani koji dolaze.