ZAŠTO PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI NOSE BRADE, A NEKI DRUGI NE: Iza svega stoji jaka simbolika
Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta.
Crkvena jerarhija predstavlja pre svega ikonu Carstva nebeskog zajedno na svetoj evharistiji sa vernim narodom i kao takva Crkva izobražava trojičan način postojanja - u zajednici Oca, Sina i Svetoga Duha.
Iz neznanja ili puke neobaveštenosti tek, veliki broj Srba ne zna razliku između sveštenika i monaha. Slično, svi znaju koje patrijarh, ali ko su zapravo episkopi, arhiepiskopi, đakoni...
Arhiepiskop, episkop, mitropolit... mnogi vernici upotrebljavaju ove titule, a zapravo ni ne znaju šta u hijerarhiji Pravoslavne crkve znače. Danas je vreme da konačno stanemo na kraj svim nedoumicama.
Crkvena jerarhija predstavlja pre svega ikonu Carstva nebeskog zajedno na Svetoj Evharistiji sa vernim narodom i kao takva Crkva izobražava trojičan način postojanja (u zajednici Oca i Sina i Svetoga Duha). U Pravoslavnoj crkvi postoje, još od apostola ustanovljena, tri čina (stepena) sveštenstva, i to: episkopski (vladičanski), sveštenički i đakonski. Svi ostali su izvedeni iz ova tri osnovna stepena.
Sveštenik Dušan je slikovito objasnio crkvenu hijerarhiju. Mnogim vernicima nije bilo jasno ni da li su mitropolit i arhiepiskop isto, ili su to dve različite titule, evo šta on kaže:
- U Pravoslavnoj crkvi su tri stepena jerarhije, čiji članovi se postavljaju rukopoloženjem. Zbog toga se i naziva: jerarhija hirotonije, rukopolaganja. To su episkopi, prezviteri (sveštenici) i đakoni. Pravo rukopolaganja imaju samo episkopi. Pored toga postoji i tzv. jerarhija jurizdikcije. U ovu jerahiju spadaju oni episkopi, prezviteri i đakoni, koji su običajnim pravom, propisima kanona ili kakvim god crkvenim određenjem ili zaključkom, dobili izvesna prava ili prednosti nad sebi jednakima, kao patrijarsi, mitropoliti, protojereji, igumani, protođakoni, arhiđakoni itd.
- Kod episkopskog stepena imamo jerarhijski stepen arhiepiskopa i mitropolita. Arhiepiskop je prvi episkop ili episkop prve stolice (v. 46. pravilo Kartaginskog sabora) koja se odlikuje počasnim rangom, dok mitropolit nije samo episkop svoje eparhije, nego vrši neku višu vlast i nad episkopima drugih eparhija.
Prema tome je obično bivalo da se ona episkopija, gde je mitropolit bio episkop zvala, za razliku od onih koje imaju samo episkope, arhiepiskopija (prva episkopija). Otuda su se mitropoliti nazivali i arhiepiskopi. Ime mitropolit (μητροπολιτης od μητροπολις glavni grad zemlje) je prvi put upotrebljeno na Prvom vaseljenskom saboru 325. godine, da bi se njime označili episkopi rimskih glavnih gradova, koji su prema starom običaju i navici vršili izvesnu vlast nad susednim episkopima.
Kad je pak Rimsko carstvo, a prema tome i Hrišćanska crkva, razdeljena u dijeceze i provincije ili eparhije i mitrpoliti glavnih gradova koji su imali jurizdikciju (vlast) iznad jedne cele dijeceze, nazivali su se jedni patrijarsi drugi egzarsi, pa je ime mitropolit ostalo samo za episkopa glavnog grada provincije, pod čijom su jurizdikcijom bili episkopi provincije i koji je (mitropolit) bio potčinjen patrijarhu ili egzarhu. U nekim krajevima bio je on i samostalan (autokefalan), kao mitropolit Kipra, Češke, Slovačke…
- Danas nije bezuslovno potrebno da mitropolit ima svoje sedište u glavnom gradu zemlje, nego se mitropolitom zove episkop sa mitropolitskim pravima (L. Mirković, Liturgika I deo, 66-67). U Srpskoj pravoslavnoj crkvi bile su od ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine tri mitropolije: beogradska, karlovačka i crnogorska, koje su se 1920. godine ujedinile, sa ostalim delovim Srpske crkve u Srpsku patrijaršiju. Posle toga titulu mitropolita su dobili episkopi u glavnim gradovima pojedinih banovina. Patrijarh je zadržao titulu "mitropolit beogradsko-karlovački", a titule mitropolita su dobili episkopi u Zagrebu, Sarajevu, Skoplju i Cetinju.
- Ovi mitropoliti nemaju nikakvu vlast nad episkopima pokrajine, ranije republike, a danas samostalne države. Jedino, kad se na toj teritoriji sastanu svi episkopi na konferenciju, tada predsedava mitropolit, episkop glavnog grada. Mitropolit Amfilohije imao je i titulu arhiepiskop, ali opet nikakve vlasti nad episkopom nikšićkim Joanikijem, ili mileševskim Filaretom, čija se eparhija prostire i na deo Crne Gore. Nadam se, dragi moji, da vam je sada jasna titula i zvanje mitropolita - kazao je otac Dušan.
Sveštenici i monasi Srpske pravoslavne crkve moraju da nose bradu, za razliku od katoličkih sveštenika, i ona predstavlja neodvojivi deo njihovog identiteta. Polemika o broju pravoslavnih hramova u Beogradu otvorila je pitanje usklađenosti urbanističkog razvoja sa duhovnim potrebama njegovih stanovnika. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Porfirije, izrazio je bol zbog nerazumevanja ove inicijative i apelovao na značaj izgradnje hramova za duhovni život zajednice. Crkva jasno poručuje da praznoverje nije deo istinske vere. Otkrijte zašto pravoslavni pogled na "nesrećne" dane poziva na odgovornost i veru, a ne na strah i sujeverje. Pored bogosluženja i predavanja Svetih tajni, jedna od glavnih dužnosti sveštenoslužitelja je tumačenje i objašnjavanje Svetog pisma vernicima. On pruža duhovno vođstvo, savetuje o moralnim i duhovnim pitanjima i pomaže vernicima da razumeju i primenjuju verske doktrine u svom životu.
ZAŠTO PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI NOSE BRADE, A NEKI DRUGI NE: Iza svega stoji jaka simbolika
PATRIJARHA BOLI DUŠA ZBOG KRITIKA NJEGOVE IZJAVE DA BEOGRADU NEDOSTAJE JOŠ 100 HRAMOVA: Urbanistički planovi nisu prepoznavali duhovne potrebe Beograđana
"PETAK 13. JE POVOD ZA BEG OD ODGOVORNOSTI, A NE BAKSUZAN DAN": Otac Predrag otkriva kako je ovo sujeverje nastalo iz dokolice
NE BAVI SE SAMO KRŠTENJIMA, VENČANJIMA I SAHRANAMA: Koja je uloga sveštenika u Crkvi, ovo je lista njegovih obaveza
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Đakoni nemaju pravo vršenja svetih tajni, nego pomažu svešteniku u toku tih obreda.
Crkva je odlučila da instalira avatar sa veštačkom inteligencijom, pri čemu je nakon diskusije izabrana figura Isusa kao najbolje rešenje.
Kako podvizi kosovskih mučenika i pouke Jevanđelja i danas osvetljavaju put u trenucima iskušenja i pozivaju na nepokolebljivu odanost i unutrašnju snagu.
Protojerej Nikola Pejović je izrazio zahvalnost građanima koji su pribrano reagovali u trenutku incidenta i, kako je rekao, sprečili da dođe do veće tragedije.
U kripti svetog Nikolaja Srpskog, episkop šabački rukopoložio je dvojicu služitelja i poručio vernicima da liturgija osvećuje ne samo hram, već i svakoga ko joj sa verom pristupa.
Na liturgiji u manastiru Vaskrsenja Hristova u Kaću koju su služili dvojica arhijereja, mlada monahinja dobila ime po Justinu Ćelijskom, a vladika Irinej je sabranima otkrio šta znači istinski monaški put.
Na platformi Iks objavio je video-snimak hapšenja, na kojem se vidi kako je karikaturista uhapšen sa rukama vezanim lisicama iza leđa.
Dok monasi upozoravaju na sve češće napade na pravoslavce na Bliskom Istoku, patrijarh Jerusalima apeluje da se zaštiti vera i istorijsko prisustvo hrišćana u Svetoj Zemlji.
Protojerej Željko Marković, starešina crkve Lazarice, objasnio je važnost reči Molitve Gospodnje.
Sa planine Mučanj pruža se neverovatan pogled na skoro pola Srbije, a najveći vrh prostire se na 1534 metara nadmorske visine, koji je poznat i kao Jerinin grad.
Sa planine Mučanj pruža se neverovatan pogled na skoro pola Srbije, a najveći vrh prostire se na 1534 metara nadmorske visine, koji je poznat i kao Jerinin grad.
Od trenutka krštenja pa sve do poslednjeg dana, reči Simvola vere prate čoveka na njegovom duhovnom putu, podsećajući ga na najdublje istine vere i obećanje večnog života u Carstvu nebeskom.
Jednostavna, mirisna poslastica koju je mati Atanasija iz manastira Rukumija godinama čuvala – spoj molitve, vina i meda koji daje posebnu radost postu.