U manastiru Mileševa dogodio se susret ispunjen emocijama i duhovnom toplinom – mitropolit Atanasije je s radošću poželeo dobrodošlicu episkopu Filaretu, koji se vraća u svetinju gde je služio Bogu i narodu.
Pod tihim svetlom kandila koje obasjava freske Svetog Save i belinu mileševskih zidina, dva arhijereja Gospodnja – mitropolit mileševski Atanasije i umirovljeni episkop Filaret – susreli su se u ljubavi Hristovoj. Susret koji nadilazi vreme i prostor, koji je satkan od molitvenih niti i posvećenja Crkvi, dogodio se u svetinji u kojoj vekovima odjekuje svetosavsko predanje i molitva za spasenje roda pravoslavnoga.
Dočekavši brata svoga u Hristu, vladika Atanasije izgovori slovo dobrodošlice koje odjeknu ne samo među zidovima svetinje već i u srcima svih vernih:
- Dragi vladiko, dobro ste došli! Mi znamo da su čoveku najdraža ona mesta gde je najviše ljubio Boga. Razumemo vašu želju da se vratite Mileševi, i naša je radost velika što ste opet ovde, gde ste služili i dušu svoju prinosili na oltar Crkve.
Bilo je to slovo dobrodošlice u kom se sabrao vekovni duh srpskog monaštva – razumevanje, ljubav i brigu, kao i želju da svaki trudonosac Gospodnji nađe mir i utočište u svetinji. Mitropolit je, s pastirskom brigom i očinskom nežnošću, poverio episkopa Filareta u ruke mileševskih monahinja i vernog sveštenstva, kako bi mu pružili negu i brigu, onako kako to dolikuje bratstvu u Hristu.
Episkop Filaret, sa suzama blagodarnosti u očima, uzvrati rečima iz dubine srca:
- Radost mi je neizmerna što sam se opet našao u ovoj svetinji, među svojima, među onima koji ljube Gospoda i koji u Njemu nalaze utehu. I danas vas pozivam, draga braćo i sestre, da u ovim danima Svete Četrdesetnice budemo jedno sa Hristom: postom, molitvom, ispovešću i pričešćem. Samo tako se pobeđuje, jer uz Hrista dobro uvek pobeđuje!
Njegove reči donele su duh prošlih vremena, podsećajući na godine duhovnog pastirstva i neprestane borbe za istinu pravoslavne vere. U susretu ove dvojice duhovnih gorostasa ogledala se lepota crkvenog predanja – vernost, poslušanje i ljubav koja ne bledi, već se, poput plamena na oltaru, prenosi s kolena na koleno, iz srca u srce, iz veka u vek.
U tihom smiraju mileševskog konaka, dok se monahinje pripremaju da episkopu Filaretu pruže svu potrebnu brigu, ostaje osećaj da ovaj susret nije bio samo susret dvojice vladika, već i živi podsetnik da u Hristu niko nije sam, da Crkva nikada ne ostavlja svoje i da su ljubav i zajedništvo ona svetlost koja nas vodi ka Carstvu nebeskom.
U uzvišenom činu vere i hrišćanske ljubavi, Milić Dučić i Dragan Dučić iz sela Karoševina darovali su deo svog predačkog imanja manastiru Pustinji, time nastavljajući vekovnu tradiciju podrške naroda Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
U srdačnom susretu u Prijepolju, mitropolit mileševski pohvalio rad Kluba i značaj časopisa Savindan koji čuva svetosavske vrednosti za nove generacije.
Izložba „Anđeoski obrazi Hilandara“, duhovne besede i svečana akademija obeležili su dane u čast Svetog Save, okupivši verni narod u znaku ljubavi, zajedništva i molitve.
U svetinji posvećenoj Arhangelu Gavrilu služena je molitva koja poziva na duhovno uzrastanje, praštanje i ljubav prema bližnjemu, dok je mitropolit Atanasije podsetio vernike na pravi put kroz post i zajedništvo.
Predanje kaže da je Sveti Bonifacije na Badnje veče posekao Hrast groma, pod kojim su pagani prinosili ljudske žrtve, što je zauvek promenilo tok jedne stare tradicije.
Dok mediji najavljuju ludačku proslavu Nove godine, sveštenik iz Malog Palančišta poziva vernike na molitvu, post i pokajanje pred Rođenje Hrista, ističući opasnosti idolopoklonstva i praznoslovlja.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Na praznik Vaskrsenja Hristovog, među svetlim zidovima manastira Mileševa, nastao je prizor koji je postao duhovni simbol praznika: susret i kuckanje vaskršnjim jajima mitropolita Atanasija i umirovljenog vladike Filareta, sadašnjeg i bivšeg pastira Eparhije mileševske.
Dvodnevna poseta stručnog tima iz Beograda obuhvatila je detaljan pregled riznice, crkvenih eksponata i manastirske porte, uz planove za arheološka istraživanja i zaštitu kulturnog nasleđa za buduće generacije.
U prisustvu vernog naroda, mitropolit Atanasije osveštao je obnovljene krstove Sabornog hrama Vaznesenja Gospodnjeg u Mileševi, podsećajući da oni nisu samo ukras, već večni znak Hristove ljubavi i Golgotske žrtve.
Pod budnim blagoslovom mitropolita mileševskog, obnovljeni hram Vaznesenja Gospodnjeg spreman je da ponovo zaštiti tajne molitve i duhovnu nadu budućih pokolenja — pod krovom koji čuva i ruku Svetog Save.
Beseda mitropolita šumadijskog u Ralji otvorila je pitanja bez lakih odgovora: gde počinje prava ljubav, zašto bez Boga nema istinskog odnosa među ljudima i kako se vera proverava tek onda kada naiđe na greh drugoga.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
Od prizrenske Bogoslovije do parohija niškog kraja, život sveštenika Srboljuba Kaplarevića bio je posvećen ljudima, a ne javnosti; njegov odlazak otvorio je sećanja na službu koja se merila poverenjem, a ne rečima.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.