U tišini manastira i među vernicima koji su slušali svaku reč, patrijarh je govorio o strahu koji prati svakog čoveka, o granicama ljudske moći i o pobedi koja se ne objašnjava teorijom, već verom i ličnim iskustvom vaskrsenja.
Vaskršnje jutro u Pećkoj patrijaršiji počelo je drugačije nego inače, zvona su odjekivala punije, a molitva sabranog naroda nosila je tihu, ali snažnu radost koja ne traži mnogo reči. Vaskršnja liturgija, služena u drevnom manastiru koji vekovima čuva pamćenje jednog naroda, bila je susret vere i nade, ali i trenutak u kome se jasno čula poruka: život je jači od svega što mu se suprotstavlja.
Patrijarh srpski Porfirije služio je svetu arhijerejsku liturgiju uz sasluženje vikarnog episkopa novobrdske eparhije Ilariona, arhimandrita Danila, prezvitera Nemanje Kalema i Dragana Radovanovića, protođakona Dragana Radića i đakona Vasilija Perića. U molitvenoj tišini, koju su prekidali vaskršnji pojci, sabrani su slušali reči koje su nosile težinu ličnog svedočenja.
Posle liturgije, patrijarh Porfirije uputio je okupljenima očinsku pouku koja je, jednostavna po izrazu, nosila snažnu poruku o ljubavi i prihvatanju:
– Danas se radujemo i, voleći Gospoda, znamo da treba da volimo sve ljude, i one koji su nam bliski, i one koji nas razumeju, ali i one koji nas ne razumeju, i one koji nas ne prihvataju, i one koji nas ponekad odbacuju, znajući da Gospod proslavlja svakog pravednika, ali i miluje, voli i svakog grešnika, očekujući da svako dođe u Njegovo naručje. Gospod daruje život svima! Stoga, danas radujući se, svi pevamo radosnu pesmu: Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt razruši i onima koji su u grobovima život darova! Hristos vaskrse!
Te reči nisu ostale samo praznični pozdrav, već su otvorile razmišljanje o onome što čoveka najdublje određuje, o strahu od smrti. Patrijarh je podsetio da taj strah ne bira ni vreme ni čoveka:
– Makar čovek bio i najmoćniji, makar imao sve, bio najslavniji i najlepši, svi mu se divili i sve bilo u njegovim rukama, i on u sebi nosi strah, duboki strah, strah od smrti. Kroz čitavu svoju istoriju čovek je pokušavao da reši mnoge probleme, a na kraju je hteo da reši i taj jedan, jedinstveni problem koji se zove smrt.
Foto: SPC
Patrijarh srpski sa vernicima u porti Pećke patarrijaršije
U tom razmišljanju nema ni osude ni beznađa, već trezven pogled na granice ljudske moći. Nauka, umetnost i filozofija, kako je istakao, mogu produžiti život, ali ne mogu ukloniti njegov kraj.
Odgovor, prema njegovim rečima, dolazi izvan tih granica:
– Međutim, ono što je problem svakog čoveka, ono što čovek ne može sam i sobom da reši, to razrešava Gospod, koji je ljubav, koji voli svakog čoveka, koji hoće da svaki čovek dođe u poznanje istine, koji poziva sve u Carstvo svoje. On je iz ljubavi prema nama razrešio taj naš najveći problem. On je pobedio smrt!
Govoreći o tajni Vaskrsenja, patrijarh Porfirije naglasio je da pobeda nad smrću nije apstraktna ideja, već događaj koji se tiče svakog vernika:
– Zato, odgovarajući na ljubav Božju, verujući u Njega, otvorivši svoje biće, mi verom, nadom i ljubavlju tu pobedu nad smrću, koju je On izvojevao za nas, primamo i postajemo učesnici Njegove pobede, učesnici Njegovog Vaskrsenja iz mrtvih, tj. i mi zajedno sa Njim, kao kršteni, kao oni koji veruju u Njega, vaskrsavamo.
U Pećkoj patrijaršiji tog jutra nije bilo samo podsećanja na događaj iz prošlosti, već živog iskustva, kao da se granica između straha i nade pomerila u korist ove druge. Lica vernika, ozarena posle liturgije, govorila su možda i više od izgovorenih reči.
Praznična radost nastaviće se i narednih dana. Patrijarh Porfirije će na Veliki ponedeljak služiti svetu liturgiju u manastiru Visoki Dečani, gde će se susresti sa mladim stipendistima sa Kosova i Metohije, nastavljajući tako, kroz susrete i reči, ono što je u Peći započeto, svedočenje vere koje se ne zadržava u hramu, već izlazi među ljude.
Poglavar SPC doputovao u drevnu lavru, gde će s vernim narodom dočekati Vaskrs, poklonio se svetinjama i nastavlja bogosluženja u danima koji sabiraju stradanje, nadu i trajanje osmovekovne duhovne tradicije.
U drevnoj svetinji, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o Hristovom silasku u smrt kao pobedi nad najvećim neprijateljem čoveka, dok su vernici poneli snažnu poruku nade i utehe.
Plato zavetnog hrama na Vračaru ispunjen svećama i tišinom očekivanja – Blagodatni oganj stigao iz Svete zemlje, a ponoćnu liturgiju služi vladika toplički Petar
Velike letnje zadušnice nisu samo odlazak na groblje i stari običaj koji se prenosi generacijama – tog dana vernici se kroz molitvu, parastose i milostinju sećaju svojih najbližih.
Veliki pravoslavni duhovnik upozoravao je da najveća opasnost ne dolazi od tuđe osude, već od trenutka kada čovek počne da utišava istinu u sebi zarad prihvatanja okoline.
Društvene mreže i viralne objave sve češće određuju šta "sme", a šta "ne sme" da se radi na praznike, stvarajući nova pravila koja se predstavljaju kao tradicija.
Hiljade vernika iz Srbije i regiona u tišini i molitvi čekale su ispred Hrama Svetog Save da se poklone velikoj svetinji, dok je patrijarh Porfirije tokom noći obilazio redove, razgovarao sa okupljenima i blagosiljao narod.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Nakon prazničnih bogosluženja na Kosovu i Metohiji, poglavar SPC dolazi u beogradski Hram Svetog Save, gde prisustvuje prazničnoj svečanosti ispunjenoj horskim izvođenjem, duhovnom porukom i blagoslovom koji je posebno obradovao najmlađe učesnike programa.
Patrijarh ukazuje da se Vaskrsli Hristos ne prepoznaje spoljašnjim pogledom, već u ličnom susretu, evharistijskoj zajednici i delatnoj ljubavi prema bližnjem, naročito prema stradalima i vernom narodu na Kosovu i Metohiji.
Praznični ručak Narodne kuhinje okupio korisnike u porti hrama Vaznesenja Gospodnjeg na Klisi u Novom Sadu, uz podršku volontera i dobrotvora koji delima svedoče hrišćansku ljubav.
Hiljade vernika iz Srbije i regiona u tišini i molitvi čekale su ispred Hrama Svetog Save da se poklone velikoj svetinji, dok je patrijarh Porfirije tokom noći obilazio redove, razgovarao sa okupljenima i blagosiljao narod.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
U Kuzbasu je odigran prvi međunarodni turnir pravoslavnih ekipa, gde su penali odlučili pobednika, ali je pravi trijumf bio u zajedništvu, veri i prijateljstvu koje je nadvladalo takmičenje.
Dok su kolone vernog naroda ispred hrama na Vračaru sve duže, među vernicima se javlja pitanje da li će osveštani darovi biti dovoljni za sve koji čekaju poklonjenje.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
U trenucima kada reč lako preraste u svađu, jedno monaško pravilo nudi jednostavan izlaz: ćutanje, molitva i pogled na sebe umesto na tuđe greške, kao put ka unutrašnjem miru i razrešenju konflikta.
U Kuzbasu je odigran prvi međunarodni turnir pravoslavnih ekipa, gde su penali odlučili pobednika, ali je pravi trijumf bio u zajedništvu, veri i prijateljstvu koje je nadvladalo takmičenje.